Str 134 Gimnazija

Gimnazija

Jednog jutra na početku školske godine 1956., umjesto da đaci idu do svojih razreda, svi smo bili zadržani u predvorju/auli i bilo nam je naređeno da čekamo. Atmosfera je bila neugodna, osjećao se strah. Ubrzo, oko osam sati, počeli su predstavnici KP-a objašnjavati o čemu se zapravo radi. Govorili su da su među đacima protusistemski, protunarodni elementi, koji rovare i rade na destabilizaciji državne vlasti. Navodili su da su kritizirali da se porez na prirod mora plaćati i kada su „bačve prazne“, jer grožđe nije rodilo ili ga je nevrijeme uništilo, drugi je rekao da Tito i pratnja previše putuju i da to košta, trećemu su predbacili da je rekao kako je kapitalizam bolji od komunizma, četvrtome da je... Sve te banalne izjave bile su dovoljne da izazovu drastičnu reakciju politike i podređene školske vlasti. Tim, na javni komunistički stup sramote postavljenim đacima, zabranjeno je regularno pohađanje školske nastave, a naknadno im je dozvoljeno hospitiranje – da prisustvuju na nastavi, ali ne kao đaci, već kao gosti. Među tim učenicima bili su: Tome Panjkota, Đurđica Zorić, Vlatko Žepina, Lujo Lušić i drugi.

Godine 1958. sniman je u Šibeniku film režisera Veljka Bulajića „Vlak bez voznog reda“. Tema filma bila je preseljavanje stanovnika iz Dalmatinske zagore, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije u Vojvodinu i Slavoniju, na imanja i u kuće Nijemaca, Folksdeutschera, koje je nova komunistička vlast otjerala ili prisilila da napuste svoje domove. Jednu od važnijih uloga u tom filmu igrala je mlada glumica iz Osijeka Inge Ilin, koja je, kada nije snimala filmove, hospitirala u našem razredu. Ona je bila, kao i većina naših djevojaka, jednostavna i neupadljiva, gotovo nevidljiva.

Iako je moj dar za glazbu prilično ograničen, za vrijeme mojih gimnazijskih dana registrirao sam i ja događanja i novosti u svijetu glazbe. Iz Amerike su stigle gramofonske ploče s kompozicijama Henryja Mancinija (Enrico Nicola Mancini), Paul Anka sa svojom „Dianom“ bio je sveprisutan, Elvis Presley bio je na početku svoje karijere, rock and roll je preko noći zaludio mladež, Vice Vukov je pred hotelom Krka pjevao talijanske kancone i utirao put svojoj velikoj karijeri. U Šibeniku je postojao „orkestar bez instrumenata“; pojedini instrumenti su se samo glasom, rukama prinesenim ustima oponašali. Bilo je to i vrijeme hula hoopa. Lijepa vremena!

Nastavnički zbor bio je vrlo šaren i na neki način nehomogen s obzirom na pedagoške metode i korektnost nastupa pred đacima. Dubrovčanin, profesor Stipe Bošković, koji nam je predavao kemiju, polazio je od toga da smo zrele osobe i da svatko za sebe mora znati koliko mu znanja treba. Tko nije htio učiti, da bi dobio prolaznu ocjenu, „dvojku“, trebao je samo biti miran i ne ometati nastavu. On, neženja, u slobodno se vrijeme rado družio sa đacima viših razreda, posebno onima koji su znali „baciti pismu“. Bio je korektno, malo staromodno obučen, najčešće u sivo odijelo s kravatom i gamašama iz k.u.k. vremena, koje su pokrivale gornji dio crnih cipela. Debele naočale davale su njegovu obrazu markantan izraz. Nekima od nas Stipe je ostao u sjećanju po tome što bi odmah nakon ulaska u razred tražio da se zatvore prozori, jer da „od smrada nitko nije umro, a od propuha mnogi“.

Šibenčanin, Ivo Kujundžić, koji nam je predavao matematiku, a čiji je sin Tonko s nama bio u razredu, nije ostao upamćen po svojim pedagoškim kvalitetama. Odmah na početku svake školske godine postavljao bi pitanja nekolicini đaka kojima je matematika bila slaba strana, i za (u pravilu) nezadovoljavajuće odgovore dijelio „jedinice“, koje su se uz puno truda dale ispraviti tek pred kraj školske godine. On je bio šutljiv, komunicirao je pretežno s dobrim matematičarima. U ustima je uvijek imao nekakav bombon ili karamelu ili...

Zdravko Grozdanić, iz fizike, isto tako uvijek u odijelu s kravatom, vrlo korektno odjeven, trudio se da i u svom nastupu bude takav, što mu je i uspijevalo. Početkom travnja 2018., prolazio sam pored šibenskog pravoslavnog groblja sv. Spasa, pa sam ga htio malo razgledati. Naletio sam i na grob Zdravka Grozdanića, pretpostavljam našeg profesora.

Profesor Slavo Grubišić predavao nam je povijest i bio nam razrednikom. Većinu nas, na osnovi našega ponašanja, smatrao je bagrom, neciviliziranim svijetom. Mnogo se trudio objasniti nam povijest i međusobnu ovisnost mnogih povijesnih događaja. Kasnije je napustio gimnaziju i postao direktorom Gradskog muzeja. Istaknuo se i kao pisac povijesnih knjiga.

I o ostalim našim profesorima moglo bi se napisati koje slovo, ali dug vremenski razmak od gimnazijskih dana do danas, učinio je svoje. Zaborav je prekrio mnogo toga, pa je bolje, u interesu točnosti i objektivnosti – završiti.