Str 120 Drugi povratak u Dalmaciju
| Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!. |
Drugi povratak u Dalmaciju
Otac je poslom prešao u Split, stan je odjavljen, i mi smo opet bili u Maratuši. On je u Kopru, u kojemu je tada bilo još mnogo starosjedilaca Talijana, a malo Slovenaca, kupio jednu rabljenu Biancchi biciklu, koju je dao popraviti i obojiti. Okvir je bio sjajne tirkizne boje, volan i felge srebrne. Na tom Drahteselu[1] vozili smo se sestra i ja sljedeću školsku godinu u Šibenik, u školu – ja sam vozio, a ona je sjedila na okviru između mene i volana. Tako cijelu školsku godinu, po svakakvom vremenu.
Oko kilometar puta od naše kuće do Velikoga Gomnjanika trebalo je
popraviti i sravnati, kako bi se moglo proći biciklom. Prvi prolazak biciklom od kada taj put postoji. Nekoliko dana mi je trebalo da mlatom i lašunom napravim usku stazu, samo toliko široku da bicikla može proći.
Poslije velikih kiša i vododerina redovito sam popravljao taj puteljak – sam svoj cestar. To što je meni pošlo za rukom napraviti, daleko je od biciklističkih staza koje danas poznajemo. Više se nije moglo, a nije ni trebalo. Dio puta do Velikog Gomnjanika bio je najgori jer tu zapravo nije bilo nikakvog prometa. Dalje prema gradu išlo se brodaričkim putem, koji je bio više u upotrebi i uređeniji. Od vojske do Ražina bilo je malo bolje, iako je nizbrdica neposredno poslije vojske bila jedna od najgorih dionica zbog kiša, škrapa i vododerina. Od Ražina/TLM-a, preko nadvožnjaka
pruge, do vrha Egera, gdje su bili borići, pa nizbrdicom po staroj cesti, pored srednjevjekovne crkvice svete Mare, do Krvave smokve i dalje, do prvih šibenskih kuća i asfalta, bilo je na cesti puno prašine, naročito u ljetno doba godine. Na toj relaciji stalno su vozili kamioni, poneki autobus i često TLM-ov direktorski Daimler Benz 180D. Direktor TLM-a bio je tada Mirko Rončević. Šofer je bio jedan visok, mršav, plavokos, mlađi čovjek koji nas je uvijek, mahnuvši rukom, pozdravljao. Kada bi prolazili pored nas, digli bi za sobom oblak bijele prašine, pa sam nekada znao doći u školu bijelih obrva i kose.
Biciklu sam ostavljao u malom dvorištu u slijepoj uličici kod Rože Robadine, koja se koju godinu prije preselila iz Krapna u Šibenik. Ona je mojoj majci bila dobra prijateljica. Mala stara drvena vrata dvorišta uvijek su bila zatvorena, ali nikad zaključana. Ta slijepa uličica nalazi se točno nasuprot crkve Gospe vanka Grada, na samom pješačkom prijelazu ceste koja se spušta prema Poljani. Danas je na uglu te uličice jedna ljekarna.
Godinu dana kasnije kupljena je još jedna rabljena bicikla, marke Partizan, firme iz Subotice, koju je vozila moja sestra.
U te tri godine pohađanja škole trebalo je platiti danak cesti; bicikle su stalno bile oštećene. Najčešće su to bile gume kotača (vanjska – mantel i unutrašnja – buvel) i žice. Dva do tri puta u tjednu popravljao sam bicikle: skidao bih kotače i obje gume, tražio probušeno mjesto na buvelu
(napumpana ga stavljao u vodu), očistio, namazao ljepilom, počekao da se ljepilo osuši i tašelavao s na mjeru odrezanim komadom od starog buvela. I on je bio namazan ljepilom. Na buvelu bi bilo i više od pet zakrpa
prije nego bi novi bio kupljen. Izderana mjesta na mantelu bila su obložena bajlagom. To bi bio neoštećeni komad odrezan od staroga, potrošenog mantela, dužine desetak centimetara, koji bi se navukao preko oštećenja
na mantelu. Znao sam voziti biciklu i s dva do tri bajlaga. Te bajlage bi se odmah „čulo“ kada bih došao biciklom u grad na asfalt. Žice sam također mijenjao sam. No, s vremena na vrijeme trebalo je ići do Šime Balina, koji je na vrhu stare pijace, na lijevu ruku, imao mehaničarsku radionicu, pa bi on centrirao kotače i mijenjao potrošenu osovinu pedala i kuglične ležajeve. Balin je vrlo malo govorio. Jakih, izrazito crnih obrva, bio je mrk kao Mefisto, ali ne zao.
Ovim povratkom u Dalmaciju krajem lipnja 1956., moj se život iz te-
melja promijenio. Ostao sam bez starih prijatelja, a djece moje dobi nije bilo nigdje u blizini da bih stekao nove. To mi je najteže palo. Pisao sam pisma prijateljima u Sušaku da nekako ublažim tu samoću. Naporan tje-
lesni rad sada je bio svagdašnji; cijelo ljeto radili smo naporno uređujući teren oko kuće. Kao što sam već spomenuo, „živi krugovi“ svugdje oko kuće uzimali su mi najviše vremena. Najveći dio njih mogao sam istući mlatom, teškim čekićem, satima udarajući u kamen dok ga ne bih sravnao sa zemljom. I tako svaki dan, satima. I ne samo to ljeto već i sljedeća dva. „Krugove“ koje se nije moglo razbiti macom, trebalo je minirati. To smo uvijek radili otac i ja. U ruku bi se uzeo trapanj, četrdesetak centimetara duga i oko dva i pol centimetra debela kovana željezna šipka i držala bi se s obje ruke oštricom na „krugu“ koji je trebalo minirati. Jedan kraj trapnja imao
je križnu špicu kako bi brže
prodirao u kamen. Otac bi rukama držao trapanj, a ja bih snažnim zamasima mlatom udarao u gornji dio trapnja, koji je tako, milimetar po milimetar, prodirao
sve dublje u kamen. Ta bi se strana trapnja od udaraca
mlatom rascvjetala. Poslije petnaestak minuta zamijenili bi uloge: ja bih držao trapanj, a otac bi tukao. I tako satima, mijenjajući se. Onaj koji drži trapanj mora ga poslije svakog udarca mlatom malo zarotirati oko uzdužne osi kako bi bušenje brže napredovalo. S vremena na vrijeme trebalo je posebnom žicom, na kraju proširenom, izvaditi u
prašinu zdrobljeni kamen. Kada bi bušotina bila duboka tridesetak centimetara, počele bi pripreme za miniranje. Otac bi u bušotinu (gotovo do vrha) stavio „čiket“, štapin eksploziva u koji bi ugurao kapislu spojenu s do dva metra dugim fitiljem, sporogorećom kordom. Tako za miniranje pripremljena bušotina zatvorila bi se vlažnom nabijenom zemljom, idealno ilovačom. Sve to pokrilo bi se debelim daskama, granjem i većim kamenjem. Otac bi se udaljio pedesetak metara na jednu pa na drugu stranu kuće vičući više puta: „Miiineee paaaliii!“ Upozoravao je ljude koji su mogli slučajno naići. Vratio bi se do fitilja, zapalio kraj žigicama i otrčao u zaklon iza kuće. Eksploziv bi raznio najveći dio „kruga“, a ostatak bi
bio rastresen i lakše ga je bilo dokrajčiti mlatom. Nikada se nije dogodila nesreća; otac je bio iskusan i vrlo oprezan.
Ali jednoga ljetnog dana, dok sam ja sam macom razbijao „krug“, ranio sam se. Radio sam kao i obično bosonog i gol, samo u kratkim hlačama. Ljeto i vrućina. Raširenih bosih nogu stajao sam uz „krug“ na krhotinama kamena koje sam već otukao. Od umora ili nepažnje maca je rebatila od „kruga“ i udarila me odozgor u nogu i pritisnula stopalo tako da se jedna oko tri-četiri centimetra duga a tanka krhotina zabila u moje stopalo. Te krhotine izgledale su kao špice strelica koje vidimo u arheološkim muzejima, u odjeljenju Paleolitik. Bacio sam macu, na jednoj nozi odklisio do kuće i sjeo na drugu stepenicu skala u hodniku. Oblio me hladan znoj, slabost i muka. Mislio sam da ću se onesvijestiti. Kamenčić je iščupan iz stopala, po krapljanskom običaju rana je obilato dezinficirana rakijom i
povijena ne znam više čime. I kao što se vidi iz priloženog, preživio sam.
Otac je radio u Lori, u Splitu navoz za podmornice, doma bi dolazio subotom popodne, a odlazio nedjeljom predvečer. Vozio se vlakom Split – Prgomet – Perković – Ražine. Dočim bi došao, hvatali bismo se različitih poslova, koji su tražili više od dvije muške ruke.
Često smo našom gajetom odlazili u ribolov tunjom, „na tunju“. Najviše nedjeljom, koja se najčešće poštivala kao neradni dan, ali i praznicima. Dan-dva prije polaska uhvatili bismo šiljaka, koje smo – nakon što bismo kamenom zdrobili školjku – žive stavljali na udice kao mamac, ljašku. Šiljaci su kao uljezi živjeli u napuštenoj školjci štrumbule, koja se po dnu
mora vrlo sporo kreće, dok je šiljak brži jer ima „noge“, kliješta. Veslali bismo do punte Rata (južna punta Zlarina) s levantom „u po krme“, gdje smo lovili uglavnom arbune ili još dalje do Komorice, gdje smo lovili najviše kanjce. Znali smo ići i do Apnare/Tmare gdje bismo ponekad ulovili, uz drugu ribu, i kokote. I u Lučici kod Velike Oštrice moglo se uhvatiti ribe za ručak. Vozili smo se uvijek od braka do braka, koji su bili „pohranjeni“ u glavama starijih, te ih se predajom prenosilo s jednog naraštaja na drugi. Nije uvijek bilo lako naći brak, gdje se riba zadržavala. Nekoliko
metara mimo braka i – nema ribe. Današnje traženje braka GPS-om mačji je kašalj u usporedbi s prošlim vremenima. Nekad budu na braku samo mali sitni papalini, koji pojedu ljašku i teško ih je uloviti. Kada bismo digli tunju s praznim udicama, otac bi znao reći: „Čisto (udice) ka grad od Korčule“, što znači da je Korčula u davnini imala ugled čistog i urednog grada. Isto tako, kada riba duže ne bi grizla, rekao bi da ih „nema doma“, da su „išli na misu“. Tako smo se premještali od braka do braka loveći ribu. Ja
bih obično na braku spuštao sidro i dizao ga iz dubine od četrdesetak metara, po desetak i više puta tijekom ribolova. To je sidro bilo napravljeno od četiri mare od tondina. Gornji ravni, nesavijeni krajevi tih mara, na koje se vezivao konop sidra, bili bi uvučeni u metalnu cijev (zaliveni olovom ili betonom debljine oko pet centimetara) iz koje su
virili savijeni krajevi. Sidro od tondina bilo je lakše od
standardnog krmenog, lijevanog ili kovanog sidra. Ako bi
tondin zapeo negdje na dnu,
izravnao bi se pri snažnom povlačenju i tako odvojio od dna. Problem bi nastao kada bi udica zapela negdje na dnu, pa je bilo potrebno veslati u krug, povlačeći i popuštajući najlon. Ako ne bi bilo uspjeha, znali smo
odmotati najlon s motovila do kraja, taj kraj provući kroz manji kamen s rupom i pustiti ga da niz najlon klizi do dna, do udice koja se zapićala. Ako se udicu nikako ne bi moglo otpićati, tunja se vukla snažno prema gajeti dok najlon ne pukne. Veći ili manji dio tunj pritom bi ostao u moru. Izgubljen. U gajeti je uvijek bilo nekoliko manjih kamena s rupom, koje se nosilo sa sobom. Ribarili smo obično četiri do pet sati; more je bilo gotovo uvijek mirno, sunce bi upeklo, posebno ljeti. Nikakve kreme pro-
tiv sunca nismo poznavali, jedino bi otac stavio slamnati šešir na glavu. Dupini bi prolazili blizu nas, kao i bijeli putnički brodovi, u ono vrijeme lijepi „Partizanka“ i „Proleterka“. Od 1956. nadalje prolazili bi blizu nas u splitskom brodogradilištu sagrađeni, do tada najveći i najljepši putnički brodovi „Jugoslavija“, „Jadran“ i „Jedinstvo“. Ti bi nas se brodovi još više dojmili kada bi kasno uvečer raskošno rasvijetljeni prolazili uz zlarinsku obalu, oko dvije milje udaljeni od naše kuće. S friškim maestralom vratili bi se nakon ribarenja doma. Riba bi odmah po dolasku bila očišćena i ispečena na gradelama, višak ostavljen za drugi dan.
Osim „na tunju“ išli smo i „na parangal“, ali ne tako često jer ta vrsta ribarenja zahtijeva više posla i vremena. Slično se lovilo i „na samice“, otprilike kao i „na parangal“, samo što bi svaka udica zasebno bila privezana na plovak. Pojedine udice nisu bile povezane jedna s drugom. Ponekad
smo išli loviti lignje, ali nikad „daleko u školja“, već samo do Piketov, Krušćićeve punte i Krapljuna. Bacali smo i vrše. Naše su bile samo okrugle, valjkaste, nikad „na srce“. Bacali smo ih svugdje, od Maratuše do krapljanskih školjeva. Po vjetru i valovima nije ih bilo jednostavno uvijek brzo naći i premjestiti na novu poziciju. Trebalo je to dobro upamtiti, inače se moglo dogoditi da zamijeniš zadnji s predzadnjim ili pretpredzadnjim brakom. To se moglo dogoditi ako se zbog slabog vremena, koje bi trajalo više dana, nije moglo dignuti vrše. Vrše, koje su se bacale u dubinu, bile bi povezane ličinom u razmaku od nekoliko desetaka metara, jedna od druge. Taj konop ležao bi nevidljiv na dnu mora pa ga je trebalo zakvačiti šemetom koja se, otežana olovom, vukla po dnu u smjeru okomitom od crte u kojoj su vrše ležale. Zvuči jednostavno, ali može biti naporno. Izgubi se mnogo vremena u traženju. Pojedine vrše koje bi se vidjele jer more ne bi bilo duboko, dizale su se brzo dikmarom, koji je izgledao kao malo sidro, sidrajce.
Moja žena, koja je došla iz Slovenije i od svoje sedme godine živjela i u Kopru, nije bila prava Primorka, tako da njenoj obitelji riba nije značila
gotovo ništa. A kod nas svaki dan riba. Počela je pomalo sanjati meso.
Našom smo gajetom ljeti dva do tri puta na tjedan vozili do Mirina ili Jesenov i hodali do Konašnje i Kranjače brati smokve. To branje smokava bilo je uglavnom u mjesecu kolovozu, kada najviše vrsta smokava postupno dozrijeva za branje. Posao oko branja i sušenja smokava opisao sam na početku ovoga uratka. U sljedećim bi godinama mama, sestra, Ljubičina baba Tonka Banatinica i često neka od pastoraka tete Vane išle brati
mogoruš. Išlo se „u mogoruš“. Ta trava, visoka do više od pedlja, koja se spremala i sušila za zimsko hranjenje ovaca i magaraca, brala bi se od kasnijeg proljeća do kraja ljeta. Mogoruš raste svugdje u Dalmaciji, po
otocima i na kopnu. Krenuli bismo prije zore našom gajetom najčešće do otoka Oblika. Ženske bi se iskrcale, a ja bih izvan Oblika lovio ribu. Kada bi one ubrale svaka po dva brimena mogoruša, ja bih doveslao brodom do njih, ukrcali bismo ubrano i krenuli put Maratuše.
Kada sam u rujnu ponovo krenuo u šibensku gimnaziju, bio sam iznenađen načinom na koji su me drugi muški đaci gledali. Naime, kao što sam već spominjao, kroz osnovnu, a i osmogodišnju školu bio sam, ako ne uvijek najmanji, onda najčešće među rastom malenima. Tako sam se i osjećao. Međutim, ljeto 1956., ispunjeno mlatom, lašunom, veslom, kono-
pom, traljama i barelima, a i biciklom, učinilo je od mene snažnog momka s izrazito razvijenim mišićima. Toga nisam bio svjestan, ali po reakcijama
drugih učenika uočio sam promjene. Trebalo mi je vremena da se na to priviknem. U tom desetom razredu gimnazije među momcima je bilo uobičajeno za vrijeme odmora mjeriti snagu ruke. Dvojica bi stala ili sjela
jedan nasuprot drugoga, položili bi laktove na stol i uhvatili se šakama. Tko savlada otpor drugoga i pritisne njegovu izvrnutu podlakticu na stol, bio je jači. Još nesvjestan svoje snage, ali izazivan od drugih, upustio sam
se i ja u to takmičenje. Iznenadio sam samoga sebe kada sam ih sve svladao, čak i Antu Baranovića Ivinu, koji je bio više debeo nego snažan. Malo sam imponirao i Jošku Begi Joli, koji se u to vrijeme počeo baviti body
buildingom, pa smo brzo postali vrlo dobri prijatelji.
U godinama koje su slijedile, radovi na kući i oko kuće odvijali su se intenzivno. Sagrađena je dvojna gusterna na sjevernoj strani kuće. Svaki dio gusterne imao je na suprotnim krajevima otvore za grabljenje kišnice. Osim toga, iz svake je od njih, na sredini i pri dnu, probijen zid i postavljena po jedna špina, tako da se nije moralo ići na gusternu grabiti vodu. Gusterna je bila kao terasa s lijepim pogledom na bliži okoliš. Bila je ograđena betonskim zidom. Napravljen je i betonski vijenac, koji štiti fasadu kuće od kiše tamo gdje završavaju zidovi, a počinje krov. Kuća je izvana ožbukana,
a sagrađena je i betonska štala na kraju naše parcele, koju je nekoliko godina kasnije Magistrala odvojila od ostatka našega terena. Napravljena je i
mala kužinica na levanat od kuće, koja još i danas stoji. U njoj se kuhalo za obitelj, ali i za prasca, a riba se pekla na gradelama. U štali smo sada držali ovce, „prajca“ i kokoši nesilice, koje bi po danu svugdje po okolnim ogradama tražile hranu, a tu bi i jaja nosile, manje-više uvijek na istim mjestima. Sneseno jaje odmah bi bilo javljeno kokodakanjem.
Sagrađen je i betonski zid oko kuće. Zidarske radove vodio je Šiljak, a mnogo nam je pomagao i mamin rod iz Krapna, pastorke tete Vane, Nediljka i Tonka, i kći Svetinka, zatim kćerke tete Luce, Krstina i Slavka, te djeca ujne Zorke, Rosa, Ankica i Mile. Puno mladoga svijeta, smijeha i zajebancije. Rosa je kod nas upoznala i vojnika Peru Đelića, Leskovčanina, koji je na Batariji služio vojni rok i koji joj je uskoro postao suprug. A i Slavka, najmlađa kći tete Luce, upoznala je kasnije – isto tako pomažući nam – Ivicu Barca, koji je bio poslovođa u Vijaduktu, u vrijeme kada se Magistrala 1964./65. približavala Brodarici. I oni su se uzeli. I rođak Tome Levin dao bi ruku i pomagao kad je imao vremena. On je i inače rado dolazio k nama, tako da sam se s njim puno družio. Kada bih navečer pred tubom, petrolejkom, učio latinski, riječi, konjugacije i deklinacije, on
bi gledao u moju knjigu i kontrolirao moj napredak u učenju.
Prasca smo gojili najviše na mekinjama, koje sam ja kupovao u tada jedinom i prvom dućanu na Ražinama. Vreću punu mekinja vozio sam uvijek na bicikli. Zaklali bismo ga pred Božić ili malo kasnije, kad zahladi, da se meso ne pokvari, jer nismo imali ni električne struje nit hladnjaka.
Budući da sam se tjelesno naglo razvijao i stalno bio u pokretu, biciklom vozio često i do dva puta do grada i nazad te sudjelovao u već opisanim radovima, imao sam strašan apetit. Jedan veliki aluminijski tanjur povisio sam tako što sam vodoravan obod savio prema gore. Tako sam mu povećao zapremninu. Taj tanjur zvali smo „škip“. Pojesti dvjesto grama, tri do četiri centimetra debele kuhane slanine (izgledala je kao sapun) meni onda nije bio nikakav problem. Ali samo vruću i zimi! No, zasititi sam se mogao i samo s kruhom, koji je majka pekla pod pekom. Boljeg kruha od toga nema niti će ga biti. Na mom tanjuru nikada nije bilo ostataka hrane, i zadnja bi mrvica bila pojedena. Iz navike i zbog ekologije, ni danas nije drugačije.
Napisah da smo se doselili u kamenu pustinju. Kamen, i more, i malo zelenog. Otac je bio odsutan, radio je u Splitu, a malo poslije u Pločama i u Baru. Majka i mi djeca bili smo sami u kući. Jedno vrijeme su kolale priče o nekakvim „kamišarima“. Nitko nije znao tko su ti ljudi. Govorilo se da nose oružje, da su opasni, da se noću kreću, a danju skrivaju. Sve su to bile mutne i nejasne priče, ali dovoljne da u nas djecu unesu nemir i strah. Rođak Tome bi nekada prespavao kod nas. „Naoružavali“ smo se kamenjem koje bismo stavili gore, na prozor moje sobe, kako bismo se, ako ustreba, mogli braniti
(!?). Odmah poslije Drugog svjetskog rata raspršene grupice domobrana, poražene NDH vojske, skrivale su se po šumama, pa bi samo noću dolazili do svojih jataka, koji bi im dali hrane i pića. Ti ljudi su se s vremenom ili predali vlastima ili pobjegli u inozemstvo. Rođak Tome je koju godinu kasnije, kada je i sam pobjegao u Australiju, tamo upoznao jednog Jakova iz šibenske Dubrave, koji je bio ustaški satnik. Taj se iz ratnih dana sjećao susreta s krapljanskim vodećim partizanima: Muzinom, Acom, Buhom, Krunom i dr. Lokalni ustaše i partizani dobro su se poznavali. Ta fama o kamišarima još je u narodu bila prisutna, ali slabašna kao „raslavljeno vino“.
Kada smo se krajem pedesetih i početkom šezdesetih počeli baviti
iznajmljivanjem soba i kuhanjem turistima, sagrađen je izvan kuće mali zahod i pod istim krovom zidom odvojen tuš, koji se koristio ljeti. Mama je turistima kuhala zelenje iz našega vrta ispred kuće, pomidore, grašak,
zelje i krumpire, ribu iz naših vrša i drugu, kupljenu hranu. Među prvim turistima bila su tri bračna para iz Modene, s djecom tada mojih godina. Bili su manji poduzetnici i dolazili su nekoliko godina zaredom. Vrlo dragi i simpatični gosti. Sjećam se da su najviše voljeli jesti Gavrilovićev mesni doručak pofrigan s našim jajima. Budući da sam tada u gimnaziji uz francuski učio i latinski, a i naš je stari krapljanski govor vrvio venecijanizmima, nije mi bilo teško uz te goste dosta dobro naučiti i talijanski.
S bratom Ratkom odlazio sam tri ljeta zaredom u Rijeku, u bolnicu na Costabelli, gdje je bio pet godina liječen, na kontrolu. Došli bismo brodom i po potrebi prenoćili, jedan ili dva puta, kod Marije i Pere na Grobniku;
njima je moj otac bio vjenčani kum. Budući da je Ratko rastao, trebalo je i korzet, koji je još uvijek morao nositi,prilagođavati njegovom tijelu. Zbog toga smo isto tako redovito odlazili u Split, u jednu ortopedsku radionicu koja se nalazila odmah uz more, između crkve sv. Frane i Banovine. Prilikom jednog od tih putovanja brodom u Rijeku i natrag, bili smo kao i uvijek u provi, u salonu trećeg razreda. S nama je sjedio jedan gospodin iz Splita s kojim sam ušao u razgovor. Zanimalo ga je svašta, a pogotovo je htio znati više o bolesti brata Ratka. Ta su putovanja dugo trajala, teme
razgovora su se mijenjale. Ne znam više kako – od tada je prošlo više od šezdeset godina – ali taj mi je gospodin pokazao
jednu kovanicu jubilarnog švicarskog franka. Mislim da je bila kovanica od 5 CHF. Uzeo sam
je u ruku i razgledao s obje strane, potom sam je položio na dlan moje lijeve ruke i pružio mu
je. Kada je posegao prstima da je uzme, zastao je iznenađen i upitao me odakle mi žuljevi i tvrda koža na dlanovima.
Uz školu i učenje, radilo se stalno u kući, oko kuće, na moru i po polju. Kupili smo i zemlju
zvanu Krč od Gašpera Bergama, pa smo imali još jednu Baustellu[2]. Ta zemlja, površine oko 3660 kvadrata, nalazi se sjeveroistočno od naše kuće, udaljena niti 400 metara zračnom linijom. Bila je godinama, a možda i decenijima neobrađivana. Mi smo prionuli
poslu i „od podanka prama gori“ počeli lašunima krčiti makiju i kamenjar. Malo zemlje između škrila i škrapa. Od iskopanog i odlomljenog kamenja odmah smo gradili prizide, oko metar široke, niske zidiće, po kojima se i hodalo. Taj je posao bio naporan i sporo se napredovalo. Iskrčili smo samo otprilike polovicu parcele, a planirano je bilo sve. Pamtim da bi otac, dolazeći subotom iz Splita, došao pravo na Krč, gdje bi nas zatekao u radu. Na tom iskrčenom dijelu bile su odmah posađene loze, masline i tri smokve. U proljeće, kada bi loze propupale, i u jesen, kada bi prvo grožđe sazrijalo, odlazili smo u sumrak na Krč s važevima napunjenima sitnijim kamenjem, tresući ih snažno, proizvodeći silnu buku koja je trebala zečevima utjerati strah u kosti, kako bi se držali podalje od Krča.
Bio sam stalno na bicikli, vozeći u grad, do Ražina ili Brodarice. Svraćao sam do Brodarice, gdje su živjeli braća Ive i Bože Zubini, kojima je otac Širijo iz Amerike poslao dvije nove bicikle. Lijepu novu Biancchi biciklu imao je i Ratko Macokov, koju mu je poslao stric iz Amerike. Ive je rođen 1936., pred desetak godina vratio se iz Australije; brat mu Bože i
Ratko bili su moji vršnjaci. Bicikle i vještina upravljanja njima, najčešće su bile tema razgovora. Tu je bio i moj rođak Tome, koji je isto imao jednu
biciklu, koju mu je otac kupio 1949. u Rijeci, kada je poslije zatvora u Lepoglavi radio zajedno s mojim ocem u „Primorju“.
Bilo je ljeto 1957. kada sam se jednom biciklom vraćao iz kupovine u Šibeniku. Uvijek sam nešto nosio, što bi onda visjelo na volanu ili bih to pridržavao rukom na okviru bicikle, pa tako i taj put. Došao sam na vrh Egera i počeo se oštrom, duplom krivinom spuštati prema TLM-u. Na tom je mjestu cesta uvijek bila neravna. U sredini grba, a na obje strane od nje od kotača užlijebljena korita. Na cesti mnogo fino zdrobljenog šodera.
Obično sam vozio po grbi ili koritom. Ovoga puta kotač mi je skliznuo niz grbu, izgubio sam ravnotežu i pao s bicikle na cestu. Lijevo koljeno bilo
je oguljeno i krvavo. U rani je bilo prašine i sitnog šodera, pomiješanog s krvi. Opet osjećaj slabosti, hladnog znoja i muke. Skupio sam snagu, ništa mi drugo nije ni preostalo, jer nikog živog nije bilo u blizini – tada na Ražinama nije bila ni jedna kuća – sjeo sam na biciklu i došao doma. Odmah su me našom gajetom prevezli u ambulantu u Krapan, gdje mi je rana bila
očišćena, dezinficirana i zavijena.
Ponavljam, na bicikli sam proveo mnoge sate i odvozio tisuće kilometara. Svjetla nisam nikada imao, jer s bajlazima dinamo ne funkcionira, a ni zvonca, jer je bilo malo potrebe za zvonjenjem. Bicikla je imala samo kočnice. Cestu, zapravo svaki centimetar puta od naše kuće do Šibenika,
poznavao sam tako dobro da sam i noću, pogotovo ako bi bilo mjesečine, vozio jednako brzo kao i u podne. Imao sam kondicije i bio pun snage. Tada je bilo malo prometnih milicionera i kontrola, ali ipak, kada sam jedno popodne jurio pored Đardina, niz staru poštu na trening u veslački klub u Dolac, zaustavio me milicioner: „Stan’de, vilašu![3] Đe korda, đe brecalo, đe lumen?“[4] Rekao sam mu da mi se svjetlo razbilo, da ću zvono nabaviti, a da su bremze u redu. Taj izričaj milicionera postao je vrlo popularan u mome razredu, pa ga se Jagoda Skok sjetila kada se nas desetak iz razreda 2016. našlo na večeri u hotelu Jadran.
Uvečer bih odlazio u grad, gdje sam s prijateljima iz gimnazije po Poljani điravao gore-dolje. Momci i cure, puna Poljana. Još nema televizije, a ni mobitela. Ništa. Negdje u predzadnjem i zadnjem razredu pred maturu, održavale su se organizirane zabave u školi ili privatne kod Borisa Radla. Uz sport u školi (gimnastika, košarka, nogomet, rukomet), igrali smo i rukomet protiv vojnog garnizona JNA u Kninu, protiv vojske u Mandalini, protiv Ekonomske škole. Mi momci imali smo satove gimnastike odvojeno od cura.
Jednom smo imali sat sporta u borovoj šumi iznad Gimnazije. Trebalo je trčati jednu podužu dionicu, najprije uzbrdo, a zatim niz brijeg do cilja. Krenuli smo u grupi. Mi koji smo bili bolji u sportu, brži, izbili smo na čelo. Držali smo se propisane staze. Ja sam bio prvi i malo je nedostajalo do cilja. Najednom vidim da s moje lijeve strane, zapuhan, tromo trči Ivina i želi doći prije mene do cilja. On se nije držao propisane trkaće staze, već ju je jednostavno skratio trčeći poprijeko. Vidjevši taj nesportski pokušaj da me se prevari, u meni se gnjev pretvorio u dodatnu energiju, te
sam ubrzao tako da Ivina nije imao šanse biti ispred mene.
U ljeto 1957. moj prijatelj iz razreda Edi Strgačić i ja spremali smo se ići u Split kupiti pušku za podvodni ribolov. Umjesto vlakom, odlučili smo
stopirati. S obzirom na rijedak cestovni promet u ono vrijeme, prilično kuriozna odluka. U gradu smo čekali pinicu s Martinske, koja je prevozila vozila do Doca i obratno. Magistrali i mostu još nema ni traga. Kada je pinica stigla, iz nje je izašao jedan kabriolet talijanskih registracija, a u njemu je sjedio mlad, blond, nizak i vižljast momak. Prišli smo mu i pitali
ga možemo li s njime do Splita. Vozač kabrioleta, kojega smo odmah prepoznali, bio je legendarni Bernard Vukas Bajdo. Rado nas je uzeo. Bajdo, dugogodišnji kapetan Hajduka, igrao je 1957./58. za Bolognju. Bio je prvi jugoslavenski poslijeratni nogometni profesionalac. U prvoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća Vukas je bio jedan od najboljih svjetskih nogometaša. Godine 1953. povodom 90. obljetnice osnivanja Engleskog nogometnog saveza, bio je uvršten u svjetsku reprezentaciju, koja je na Wembleyju odigrala 4 : 4 s domaćinom. Tada je na golu Europe bio i drugi Hajdukovac, Vladimir Beara. „Great Vladimir“ i on bili su tada svjetska klasa. Crni mačak, baletan sjajnih refleksa. Dvije godine kasnije Bajdo je
u reprezentaciji Europe, koja je opet nastupila protiv Engleske, sada u Belfastu. Bajdo je zabio tri gola u pobjedi Europe od 4 : 1.
Gimnazijalci godinu stariji od nas formirali su u veslačkom klubu Krka jedan osmerac koji se 1957. takmičio. Mi, godinu dana mlađi, napravili smo istu stvar kada smo bili, kao i oni tada, u desetom razredu gimnazije. Negdje u kasno proljeće 1957. počeli smo s treninzima, koji su bili svaki dan predvečer. Uveslavanje je trajalo par mjeseci, jer osim mene nitko nije bio vičan veslu. Trener Linardo Bujas postavio me na mjesto štrokera, prvoga do kormilara, koji određuje ritam vožnje povećanjem ili smanjenjem broja zaveslaja u minuti. Na treninge sam odlazio biciklom
do kluba, koji se nalazio na istom mjestu kao i danas, samo je sada proširen, opremljen zimskom veslaonicom i podignut na kat. Tada još nije bilo plastičnih brodova, samo fino tanko drvo. U „Krki“ smo u to vrijeme imali
brodove njemačke firme Pirsch i talijanske Donoratico. Trenirali smo redovito, a kada je stigla zima manje zbog često nemirna mora. U tim slučajevima trčali bismo do Njivica. Lindo, koji je kao trener sjedio nasuprot meni i kormilario, odnosno učio nas kako provlačiti veslo kroz more i kako otprilike intenzivirati treninge da bi se postigla vrhunska forma za sezonu takmičenja, nije imao trenersku izobrazbu. Treneri su bili stari veslači, bez današnje izobrazbe. Lindo je stanovao u Docu blizu kluba, a imao je zemlju kod Zatona, pa smo često nas dvojica razgovarali o lozama,
vinu, maslinama i ribarenju.
U rano proljeće 1958. počeli smo trenirati intenzivnije. Imali smo dva treninga na dan, ujutro prije škole i popodne. I tako svaki dan. Brusili smo se za prvu sezonsku regatu, Prvomajsku regatu u Špinutu u Splitu.
Došao je i taj dan, dan regate. Osim nas, nastupila su još dva omladinska osmerca, oni splitskih klubova Mornara i Gusara. Bio je burin i more malo valovito. Naš prvi nastup i prva pobjeda. Malo kasnije slijedila je Majska regata na Bledu. Osim prije spomenuta tri dalmatinska osmerca, nastupila je još i zagrebačka Mladost i Jadran iz Izole. I na ovoj smo regati pobijedili. U lipnju je slijedilo republičko prvenstvo na Korčuli, u Veloj Luci. Osim dalmatinskih klubova, nastupili su Zagreb i Mladost iz Zagreba i Drava iz Osijeka. Treći nastup i treća pobjeda. U ljeto smo trebali otići na regatu u Klagenfurt/Celovec na Vrbsko jezero, Wörthersee. Tome smo se jako veselili i s nestrpljenjem očekivali polazak. Taj se planirani odlazak u Austriju izjalovio i to nas je strašno razočaralo. Mislim da je razlog
neodlaska bila nemarnost tadašnjeg vodstva kluba. Slijedilo je državno prvenstvo u kolovozu u Zadru. U Zadar smo išli bez trenera, bez vodstva,
što nam je bio psihološki uteg a pogotovo kada smo dan prije regate pred zadarskim veslačkim klubom, u zaljevu, u mutnom plićaku našim brodom udarili u jednu podvodnu stijenu, koja se nije vidjela. Brod je počeo
propuštati vodu. Prekinuli smo trening i pokušali ga osposobiti za sutrašnju regatu. Nalijepili smo flastere preko oštećene oplate, ali oni nisu mogli spriječiti ulazak mora u brod. U takvom stanju izgubili smo naslov
prvaka Jugoslavije za omladince, koji nam je bio gotovo siguran jer smo sve naše konkurente u dotadašnjim trkama uvjerljivo pobjeđivali.
U to vrijeme govorilo je vodstvo Krke da bi nas trebalo zadržati na okupu i trenirati zaeventualni nastup na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Od toga nije bilo ništa jer smo bili u zadnjem razredu gimnazije i pripremali se za maturu, pa su intenzivan trening, ali i neizvjesnost odlaska na OI bili razlog za završetak našeg veslanja u Šibeniku. U Rim je otišao osmerac splitskog Mornara, u kojem su trenirali veslači koji su služili
vojni rok u mornarici.
Malo prije nego što će ga Pomgrad poslati na rad u Abesiniju, otac je gradio luku Bar u Crnoj Gori. Tu je počinjala i završavala za bivšu državu važna novoizgrađena željeznička pruga Beograd – Bar. S ocem je ronio i Paško Grbinov, Žirin brat. Paško mi je pričao da je jedan kamion sipao kamenje u more, a da vozač nije opazio da je moj otac u blizini radio pod
morem. Mogao ga je zatrpati. Kad je otac izašao iz mora, napao je šofera kamiona riječima: „Gospu ti tvoju, moga si me ubiti.“ Ovaj, kojemu su te riječi bile namijenjene, bio je Molisor, Albanac katolik. Oni žive između
Podgorice i albanske granice, a ni do Bara im nije daleko. Ti ljudi poznati su po tome da njihova riječ važi, bila to prijetnja ili obećanje pomoći. Besa je svetinja i zakon. Na očeve riječi taj Molitor mu je odgovorio: „Božo, Božo, ako mi još jedanput to rečeš, neće te više grijati dalmatinsko sunce!“ Budući da je Božo dobro znao što besa znači, otišao je do vođe gradilišta, porazgovarao s njime i drugi dan se vratio na stari posao u Split.
U ljeto 1958. otac je išao s Pomgradom u tadašnju Abesiniju/Etiopiju, gdje su gradili luku Assab. Godinama kasnije došlo je do građanskog rata i, tada još etiopska pokrajina, Eritreja je postala samostalnom državom. Dobri i prijateljski odnosi Tita s državnicima tzv. blokovski nevezanih država omogućili su jugoslavenskim poduzećima velike i unosne poslove u Aziji i Africi. Assab/Asseb je u to vrijeme bio mali gradić na izlasku iz Crvenog mora u Adenski zaljev i dalje u Arapsko more. Bio je blizu tjesnaca Bab-el-
Mandeba (‘vrata suza’), koji je širok oko 27 kilometara i bio je tada, kao i danas, od velike strateške važnosti. Njime prolaze svi brodovi koji prolaze i kroz Sueski kanal, osim velikih tankera, koji iz Europe plove za Aziju oko rta Dobre nade i obratno. Kada je trebalo ispuniti preuzete radne obveze, otac je pričao da se po cijeli dan ne bi „svlačio iz veštida“, samo bi se odmorio na skali obješenoj na brodu koji je bio uz ronioca. Asistirali su mu uglavnom Eritrejci, što je bilo donekle rizično zbog teškoća u sporazumijevanju. Otac je neloše znao talijanski, koji Etiopljanima tada nije bio potpuno stran jezik zbog talijanske okupacije iz vremena prije Drugog svjetskog rata. U
početku se bojao nepoznatog mora, koje je bilo puno ribe, pa se naoružao jednim štapom na čijem je vrhu stršio oštar metalan šiljak, kako bi se u slučaju opasnosti obranio od morskih pasa.
Osim jednog putovanja do Adis Abebe, otac nije vidio ništa od Etiopije. Samo rad, Assab i najbliža okolica. Dvije godine nije dolazio doma. Vratio se u ljeto 1960. Od dijela zarade kupio je tada preko beogradskog poduzeća Interexport, koje je uz Genex jedino bilo ovlašteno za trgovinu s inozemstvom, radioaparat Blaupunkt, Ivanki šivaću mašinu Singer i AEG hladnjak, koji je i sada u kući, ali neupotrebljiv.