Str 113 Sv Lovre

Sv. Lovre

Dana 10. kolovoza 1955. godine, na svetoga Lovru, u srijedu ujutro, brodom smo pristali na mulo Krka u Šibeniku. Iskrcali smo namještaj i pokućstvo i složili ga ispod jedne velike tende. Poslije pet godina Sušaka vratili smo se u Dalmaciju, ali ne više u Krapan, već u Maratušu, predio današnje raširene Brodarice, u našu novosagrađenu kuću.

Drugi dan, u četvrtak, otac je našao prijevoznika Višnjića, koji je svojim starim kamionom prevezao stvari iz grada do naše kuće. S ocem sam sjedio u kabini uz Višnjića te smo, pomalo se truckajući, vozili prema Brodarici. Išli smo starom cestom. Do ispod Velikoga Gomnjanika nekako je i išlo, ali onda je trebalo skrenuti desno, nizbrdo u Maratušu. Na početku toga dijela puta dugog oko kilometra, nije bilo problema, iako je bilo puno škrapa i škrila. Tu je put širok i nije stisnut između zidova i gomila kamenja. Ali poslije sljedećega oštroga desnog zavoja, put se probija kao zmija, postaje uzak, neravan, drveće se nadvija nad njim. Sljedeća oštra lijeva okuka, između tada još nepostojećih kuća (Ćirilove i Merikankine), pa dolje do mora, bila je pravi izazov, a i danas je, jer je put jako uzak, a zidovi sa strane razvaljeni. Uz more ispred naše kuće nije bilo nikakva puta, samo kamenje i ška- lja, koje su zimske pulentade nagurale kao razvaljene zidine duž obale. Višnjiću je uspjelo doći pred kuću, ali je pritom stranicom kamiona ogulio jednu debelu granu bora, koji je rastao na mjestu gdje je danas guma s vodom. Na toj smo se grani puno godina na mišiće dizali, dok brada ne bi bila nad granom. Oslobađali smo se viška energije. Kada smo istovarili stvari iz kamiona, primijetili smo da smo na mulu Krka zaboravili onu tešku pocinčanu željeznu rešetku koja služi za otiranje postola. U petak, sutradan, otišao sam u grad po nju i donio je pješke doma. I danas leži pred ulazom u kuću.

• 

Zašto smo se vratili u Dalmaciju? Ima nešto u nama, živim bićima, što nas kao magnet vuče tamo odakle smo potekli, gdje smo se rodili. Ni ribi, ni ptici, ni čovjeku ni uzvodni riječni brzaci, ni oceani, pa čak ni kontinenti nisu prepreka da se vrate na izvor svoga života. Zašto se naši vraćaju iz bogate Australije, gdje su si osigurali egzistenciju, kada osjete da im se bliži kraj, da su onemoćali, kada ih bolest shrva, kad više ne mogu i sve što žele je opet „viditi Krapan“, „proći kroz Krapan“, nadajući se da će im rodna zemlja vratiti staru i dati novu snagu, da će im uspomene mladosti produžiti život. Ne vraćaju se samo živi, već i mrtvi!

Moj otac htio je imati svoj dom, udobnost i komoditet, mjesto gdje će mu obitelj biti na svome, gdje nećemo morati svi spavati u jednoj jedinoj sobi. Liječenje brata Ratka smatrano je uglavnom završenim, iako je morao nositi kožni korzet, koji je na leđima i bokovima bio ojačan s po dvije vertikalne metalne šipke. Taj je korzet sezao od ispod pazuha do iznad kukova i bio je zavezan otprilike kao cipela, na prsima i trbuhu, od vrha do dna. Trebao mu je držati gornji dio tijela manje više ukrućenim, što ga je sigurno smetalo, ali nije moglo spriječiti njegov dječji nagon za igrom i skakanjem. Mater je ionako trpjela na Sušaku i jedva je dočekala povratak.

Kuća u Maratuši bila je sagrađena u proljeće 1955. i sa skromnim financijskim sredstvima nekako završena. Bila je samo stavljena pod krov: nije bila inkartana, bila je bez vijenca, unutra nezavršena, bez gusterne za vodu, bez zahoda i kupaonice, neuređene okućnice. Financirana je već spomenutom ušteđevinom od trideset tisuća dinara i prodajom stare kuće u Krapnu, a novcem dobivenim od prodaje zemlje zvane Podublje u Grevcima, plaćeni su primoštenski graditelji, Jere i drugovi. U Podublju smo imali loze, dvije-tri masline i isto toliko stabala smokava.

Neznanje i nedostatak novca onemogućili su da kuća bude bolja. Moj otac nije znao kakav je teren na kojem gradi kuću. Da je znao da kod velikih kiša voda svugdje izbija kao vodoskok, da „vrije“ iz zemlje i do pola metra visine, sigurno bi bio drugačije gradio, umjesto da se djelomično i ukapa u teren. Današnja je kuhinja za jednu stepenicu viša od susjedne sobe, jer je na mjestu gdje danas stoji štednjak – „živi krug“, na kojem sam polomio zube nastojeći ga sravnati, ali bez uspjeha.

Nedostatak dobre pitke vode bio je velik problem. Vodu za piće i za kuhanje donosili smo iz vrulje Maratuše, povrh Drimalove kuće. Ona je bila, ovisno o plimi ili oseki, manje ili više slankasta, boćata. Spuštali smo se po strmim, kamenitim, nevješto izrađenim stepenicama do dna vrulje i manjom posudom, šešulom grabili vodu iz plitka vrela i punili sićeve i vjedra te ih nosili doma. Dubina vrulje bila je oko tri i pol metra. Ljeti je bilo ugodno u njoj se zadržavati zbog svježine. Danas je zatrpana i zagađena.

U našem neposrednom susjedstvu, oko stotinjak metara na levanat, na blagoj uzbrdici bila je mala niska kuća, potleušica u kojoj su sami živjeli stari bračni par Šime i Jerka Nanjara, koji nikada nisu imali djecu. Ona je imala mali brk, oštar izraz lica i od pića mutan pogled. Kretala se žustro, pogotovo u usporedbi s mužem. Njemu se nikad nikamo nije žurilo. Kod hodanja mu je lijevo rame bilo izbačeno naprijed, cijeli gornji dio tijela malo zarotiran. Ruke su mu najčešće bile u džepovima, a na glavi uvijek francuska kapa. Oboje su bili obučeni u tamnu odjeću, koja se rijetko mijenjala. Život im je bio monoton: uz vinograd i vrt, uz kuću i svađu jednog s drugim, nisu imali ni velikih zahtjeva ni potreba. Doduše,u zajedničkom mulu sa Šimom Drimalom imali su kaić kojim je Njanjara dizao i spuštao svoje vrše. Ponekad bi išao loviti i lignje. Imao je i lovačku pušku, pa je ponekad znao ići do Zatona u lov na zečeve, a žena i on hvatali su ih i u svojem vinogradu. Postavili bi „laso“, omču napravljenu od žice na mjestima između „krugova“, gdje bi zečevi prolazili. Divljač u mraku ne bi vidjela omču i zaglavila bi. Kada smo se doselili, Šime i žena bili su nam od male pomoći ako bi nam nekada nešto zatrebalo. Veliki prijatelji nismo mogli postati jer pustinjaci iz Maratuše i povratnici iz Rijeke, koji su vidjeli malo svijeta, razlikovali su se ne samo po godinama već i po mnogočemu drugom.

Na jugo je bila kuća na kat u kojoj je živio drugi stariji bračni par, istih imena – Šime i Jerka. I oni bez djece. On je imao nadimak Drimalo, pa smo ih zvali Drimalovi. Oni su oko 1951. doveli k sebi iz Krapna Mariju, Ambrožovu kćer, kao i muža joj, Mladena Govića iz Žaborića. Šime i Ambrož bili su braća. Marija i Mladen imali su kćer Maricu, rođenu 1954. i sina Antu, rođenog 1956. Mladena smo (ne javno) zvali Vlajo, jer su tada Žaborićanci živjeli od zemlje i ovaca, a ne od zemlje i mora kao Krapljani. Osim toga, kuće su im u Žaboriću bile udaljene od mora gotovo sto metara; bilo ih je tada samo pet-šest. Ni govorili nisu kao Krapljani, više kao Kaštelani i Grevčani. Nisu imali ni brode ni kaiće, niti su se kupali u moru.

Osim te dvije obitelji blizu nas, u cijeloj Maratuši 1955. godine živje-la je, dosta dalje od nas, još i velika obitelj Kruščićevih, koja je živjela u dvije kuće na dvije vode – kao bliznakinje, jedna uz drugu. Te stare kuće još stoje. Pater familiae bio je Frane Jaram, žena mu Ivanka bila je oštra jezika, lajona poznata po sočnim psovkama. Imali su dva sina: Josu Colu, koji je šepao („colata“), i mlađeg Franu Šiljaka, zidara, te kćerke Franu i mlađu Lucu. Krušćićevi su živjeli od zemlje, ovaca i malo mora. Ivanka je pravila odličan ovčji sir. Stari Frane je znao i noću po mjesečini krčiti na punti nedaleko od njihove kuće, gdje su imali vinograd. Joso Cole radio je na portirnici u TLM-u, ali i on je obrađivao svoju zemlju. Njegov stariji sin Joso drži danas gostionicu Jadran.

Sve te kuće u Maratuši bile su sagrađene prije Drugog svjetskog rata. Nigdje u blizini, sve do Gaja na jugo i do Zablaća na tremuntanu, nije bilo drugih kuća, osim Marijanine, blizu današnjeg kafića Fjaka.

Iza naše kuće bilo je nešto loza, a ispod Ćirilovih borova bile su dvije veće „ograde“ četvrtasta oblika, s više od metra širokim, visokim suhozidima. Nisu više bile obrađivane, odavna prepuštene prirodi. Svi ti zidovi i zidine bili su od starine sivkasto plavkaste boje, koju kamen dobije s vremenom. Pred sadašnjim prolazom ispod Magistrale bila je plitka Lokvica, desetak metara duga i oko šest metara široka. Mijenjala je veličinu ovisno o godišnjem dobu i zimskim nevremenima, plimi i valovima. Tu je ljeti bilo puno komaraca. Između Lokvice i mora bio je puteljak, jedva viši od razine mora. Ispred Lokvice, gdje je danas Žirino mulo, bilo je jedno staro razvaljeno mulo, desetak metara dugo i vrlo nisko, na koje se pristajalo s gajetama. Na tremuntanu uz more, do Banatinih, bila je Godinova, a iznad njih Tomažova borova šumica. Godini i Tomažovima prezime je bilo Curavić, što vjerojatno znači, da je sve to u prošlosti pripadalo našim zajedničkim precima.

Kad smo se uselili u kuću, na katu na tremuntanu bila je samo jedna veća soba, koja je kasnije pregrađena u dvije sadašnje. Otac je tada govorio da će se u njoj slaviti pirevi njegove djece. Druge dvije sobe na levanat bile su tada, kao i danas, bez promjena. Dolje, u prizemlju, ispod „sobe za pireve“ bila je prostorija iste veličine, koja nije bila ni betonirana, nego nasuta sitnijom škaljom, jer je namjera bila sravnati u njoj prije spomenute „žive krugove“, što nam bez miniranja nije uspjelo. Ova prostorija služila je kao kuhinja i konoba. U toj kuhinji našli smo jednom jednu manju zmiju savijenu na stolu. Pred kućom smo ih također više puta nalazili.

Doselivši se u tu kamenu rajsku vukojebinu, nismo znali gdje početi, čega se najprije uhvatiti. Obala netaknuta, samo Drimalovo i Krušćićevo mulo – oko tristo metara jedan od drugoga udaljeni – uz more „krugovi“ u kojima je bilo puno rakova, a u moru, pogotovo oko škanjeva izvan glave našega mula, puno ribe. Mirko Gović Muto, malo mlađi od mene, sin Kanjca, koji je na Serima zajedno sa svojim bratom Nikolicom napravio kuću nalik na našu, bio je meštar za lovljenje rakova. Krenuo bi u lov od Sera, pa pored nas, uz obalu do Krušćićeve punte i dalje prema Gandalju (danas Solaris). Nikad se nije vraćao praznih ruku.

Prioritet u poslovima svakako je bio sagraditi mulo kako bismo imali gdje držati našu gajetu. Kamenja, velikoga i maloga, bilo je svugdje: neposredno uz kuću, uz more i u Godinovim borovima. Na levanat od kuće, otprilike gdje je danas ljetni šank pizzerije Barba, bila je velika gomila kamenja, slična onima na našem Krču. Svugdje ispod borova koji su rasli svugdje uz kuću (osim na sjevernoj strani), bilo je mnogo „krugova“ koje je trebalo izvaditi iz zemlje ili ih mlatom i minama sravnati sa zemljom, kao u slučajevima kada je najveći dio „kruga“ bio pod zemljom, a samo bi vrh virio i do pola metra nad zemljom. Sve to kamenje, često i preko sto kilograma teško, nosili smo na traljama u dvoje, a ako nije bilo nikoga od snažnijih da se nosi na traljama ili je kamenje bilo preteško za tralje, valjao sam ga do mula i ugrađivao. Najveće kamenje valjali smo u dvoje otac i ja. Tog je kolovoza otac uzeo dopust, pa smo nas dvojica iznijeli najveći dio tereta i posla. Sitnije kamenje nošeno je na barelama. Tu su pomagali i mlađi: sestra Ivanka, malo brat Ratko, a pomalo, dvije-tri godi- ne kasnije, i brat Božidar. Mnogo nam je pomagao i mamin rod iz Krapna. Jedna sama osoba nosila bi sitnije kamenje u drvenom škipu pred sobom, naslonjenom ispod trbuha. Mulo koje smo gradili bilo je puno veće, više i šire od onoga nasuprot, spomenutog ranije. To prvo mulo imalo je isti oblik kao današnje, samo je bilo neusporedivo uže i niže te građeno samo od kamena, bez ikakva pojačanja cementom. Mulo je bilo sagrađeno do kraja listopada 1955. godine.

• 

Na mjestu današnje škarpe (od Magistrale), nasuprot Lokvice, na kraju parcele sagrađen je tor za ovce površine desetak metara kvadratnih, suhozid visok ne više od metra i pol, pokriven lisnatim granjem koje je počivalo na nekoliko debla od duba debljine desetak centimetara. Imali smo, kao i u Krapnu, dvije crne ovce. Krapljanske ovce su gotovo uvijek bile crne. Jedne godine teta Vana je dovela svoga ovna u naš tor da „omrče“ naše ovce, pa su se ukotili janjci.

Dvadesetak dana kolovoza brzo je prošlo i uskoro je počinjala nova školska godina. Moja sestra je nastavila pohađati osmoljetku (sada „Sime Matavulja“), a ja sam krenuo u gimnaziju u Šibeniku. U školu smo išli pješke, tamo i natrag do doma, dva puta po oko sedam kilometara. Po svakakvom vremenu. Iako je rujan u Dalmaciji jedan od najugodnijih mjeseci, pješačiti do škole i natrag, bilo je naporno. Doma nas je čekao fizički rad i učenje uz petrolejku, jer je dnevno svjetlo trebalo iskoristiti za rad oko kuće. Jednog jutra, kada smo išli u školu, bilo je loše vrijeme. Kako smo odmicali od kuće, nevrijeme je postajalo sve gore. Sneveralo je sa zapada. Orkanski vjetar, prolom oblaka, sijevanje munja i gromovi koji su tukli u Batariju, s gromobranima na skladištima, sve blizu nas. Sestra i ja šćućurili smo se, malo zaklonjeni ispod jednog dosta niskog suhozida, odmah uz put, moleći glasno Boga da nas spasi. Strah nam je ušao u kosti. Bili smo prisiljeni čekati, u nadi da ćemo se nekako izvući. Takve nevere kako dođu, naglo i silno, tako brzo i prođu i vrijeme se poboljša.