Str 111 Pomorska škola ili

Pomorska škola ili...

Kako se približavao kraj moga osmogodišnjeg školovanja, razmišljali smo kako i kamo dalje. Jedno vrijeme dolazio je u obzir zanat za tapecira namještaja, fotelja, kauča, divana, postelja i dr. Jedna takva zanatska radnja bila je u jednoj maloj prizemnoj kući s dvorištem na ulici Janka Polića Kamova, točno nasuprot naše zgrade, na suprotnoj strani te ulice, odmah ispod željezničkog nasipa, kojim su sporo vozile parne lokomotive na ugalj, darovane od UNRRA-e. Na stranama tendera punog uglja, odmah iza lokomotive kočoperilo se tih pet velikih bijelih slova. Sjećam se da me otac odveo u tu radnju, gdje smo razgovarali s majstorom o mom učenju zanata kod njega. Mnogo zanimljivije, privlačnije i izglednije bilo mi je pohađati pomorsku školu u Bakru. Odluka je pala na Bakar, ali budući da se familija vraćala u Dalmaciju, boravak mene samoga u Bakru i troškovi koji bi pritom nastali, učinili su svoje, odustali smo od te namjere.

Krajem zime ili početkom proljeća 1955. otac je organizirao jednim malim remorkerom (kako samo!) prijevoz građevnog materijala, prozora i vrata za kuću i dijela namještaja iz stana. Svu tu rabljenu drvenariju otac je u Rijeci sakupljao, trokrilne prozore prekrajao u dvokrilne i pripremao za kuću u Maratuši. Sa sobom je poveo i Božidara, koji se toga putovanja dobro sjeća. Negdje ispod Velebita, još prije Senja uhvatila ih je orkanska bura, pa su morali potražiti najbliži porat, prenoćiti i drugi dan, nakon što je bura pala, nastaviti vožnju do Krapna.

Gradnja kuće trajala je nekoliko mjeseci. Gradili su je primoštenski zidari, a kamen se vadio odmah uz kuću, na terenu preko kojega prolazi Magistrala, i uz danas vidljive ostatke naše betonske štale iza Magistrale. Kamen je vadio Gašper, naš susjed u Krapnu, i još jedan naš Krapljanin.

Napokon, kada je gradnja kuće bila manje-više završena, došao je sveti Lovre, 10. kolovoza 1955., dan našeg povratka u Dalmaciju.