Str 110 Love potion

Love potion

Jednom nam je u posjet došao stric Ćiril, koji je tada gradio luku Latakiju u Siriji. Danas je tu baza ruske flote i aerodrom za ruske ratne avione. Stric mi je donio jedan ručni sat, moj prvi, koji je, nakon što se pokvario, nestao bez traga. Došao je vidjeti sina i vjerojatno s njim porazgovarati o njegovim planovima, odnosno o Antinom odnosu s Franicom, Rančinom kćerkom. Ante je bio lijep momak, išao je u velike škole, i mnoge su djevojke gledale za njim. Tako i Franica, krasna mlada visoka cura, lijepa stasa i bijelih pravilnih zubi, dugih crnih pletenica i uvijek nasmijana. Franica i Ante su se zaručili i ona mu je često dolazila u posjet kod nas. Njihova mi je veza izgledala harmonično. Vjerojatno su njeni roditelji inzistirali na skoroj ženidbi, što se mome rođaku nije sviđalo. Tada je imao dvadeset i koju godinu, pun testosterona.

Kada je počelo škripiti među njima, ne znam, ali promjena arije se osjećala. Franica je pokušavala spasiti situaciju. Po starom krapljanskom običaju, vjerojatno po savjetu roditelja, išla je po savjet u vračare, koja joj je preporučila da napravi ljubavni napitak i da mu ga nekako, ovlaš, servira. Napitak se sastojao od litrene boce dobrog prošeka s malim dodatkom sekreta od Franičine menstruacije, kako smo kasnije saznali. Taj love potion donijela je Franica pri jednom od svojih zadnjih dolazaka k nama, namijenila ga je Anti i stajao je dugo u lijevom uglu zelene kredence u kuhinji. Ali Ante ga nije pio, dugo je netaknut stajao u kredenci, sve dok jednom ja nisam povukao mali gutljaj. Bilo je vrlo ukusno.

Bila je nedjelja dopodne, ja sam bio s mojim kompanjonima u điru i vraćali smo se doma u grupi bez žurbe iz smjera Pećina. Izdaleka sam vidio da se pod našim prozorom sakupilo dosta svijeta i jedan automobil okružen ljudima. Bila su to ambulantna kola. Približavajući se stanu, vidio sam da se nešto dogodilo. Uletio sam u stan, mama je bila u plaču: „Bacile su mu sodu kaustiku u oči!” rekla mi je sva izbezumljena. Franica i njena majka došle su toga jutra brodom u Rijeku i pješke pravo k nama. Budući da je bila nedjelja, Ante je po običaju došao prethodnu večer vrlo kasno u stan i ujutro je još bio u postelji, gdje su ga njih dvije i zatekle. Franica ga je sigurno pitala neka se odluči: ženiti se ili ne! Pod travežom je imala sakrivenu bocu punu sode kaustike; namjera joj je bila jasna. Htjela ga je oslijepiti ako ne pristane na ženidbu. U jednom trenu, dok je on još ležao, Franica je izvukla bocu i prolila tekućinu po njegovom obrazu i glavi. Kiselina je nagrizla desno oko, koje je bilo izgubljeno, a lijevo je bilo oštećeno, i na njega je mogao gledati, ali ne više normalno. Imao je puno opekotina po glavi i obrazu. Odmah nakon izvedenog napada žurno su napustile sobu i kroz kuhinju i hodnik te niz stepenice izašle na ulicu. U svoj toj strci Franica je bocom s ostatkom kiseline udarila u okvir vrata između kuhinje i hodnika. Boca se razbila, i kiselina se razlila po podu, upravo na mjestu gdje se Božidar običavao igrati. Sreća da ga u tom trenu tu nije bilo. Njih dvije brzim su se korakom uputile u Via Romu, gdje je bio zatvor i milicija. Prijavile su se i priznale što su napravile. Moja sestra Ivanka dobro se sjeća da je s prijateljicama bila na matineji i da su poslije sjedile na ogradi mosta na Rječini upravo kada su naišle Franica i majka joj. Na Ivankino pitanje kamo se žure, rekle su samo: „Na miliciju.”

Antu su bolnička kola odvela u bolnicu, a Franica i majka zadržane su u pritvoru. Mislim da je ona bila osuđena na godinu ili dvije zatvora.