Str 105 Kod Nikolice na Korzu

Kod Nikolice na Korzu

Inače, život naše obitelji tekao je svojim ritmom. Tada se još subotom radilo i išlo u školu. Nedjeljom popodne, kada Kvarner nije igrao utakmice na Rijeci, cijela obitelj išla bi u posjet Nikolici, Nikoli Goviću, koji je s ocem ronio u 3. Maju. Nikolica je sa svojom obitelji stanovao nad gradom, na Kozali. Trebalo je do njih prijeći mnoge stepenice, što je meni bio ugodan izazov. Ubrzo su se preselili u centar grada, na Korzo. Tu je bilo sastajalište krapljanskih pomoraca i drugih Krapljana koje bi put nanio u Rijeku. Nikolica je imao ženu Zorku, vrlo ugodnu i blagu osobu, kćerku Ankicu, mojih godina, sina Branka, nešto mlađeg od mene i još mlađu drugu kćerku, Mirjanu. Oni su na Serima, pokraj brodograditelja Josine, izgradili kuću koja je bila kopija naše. Dok bi moji razgovarali kod Nikolice, ja bih izašao vani i promatrao izloge od Riječkog nebodera do Rive i Mrtvog kanala.

Početkom pedesetih godina situacija oko Trsta još nije bila riješena. Grad je s okolicom bio pod kontrolom Amerikanaca i Britanaca. Bio je to takozvani STT – Slobodni Teritorij Trsta. Jugoslavija je vršila pritisak da joj se dȃ Trst. Mobilizirala se vojska, dobrovoljci su se skupljali u Istri. Na Korzu, u Rijeci, bile su organizirane velike demonstracije. Demonstranti su zahtijevali da se ide na Trst. Skandiralo se: „Dolje papa, dolje Rim, dolje Pella, kurbin sin!” Pella je tada bio talijanski ministar vanjskih poslova. Situacija je riješena podjelom na zonu A, koja je zajedno s gradom pripala Italiji, i zonu B, koja je pripala Jugoslaviji. Današnja granica Slovenije (i bivše SFRJ) i Italije tada je dijelila obje zone.

• 

Rošov mlađi sin Marinko, koji je plovio na jednom od Jugolinijinih brodova, donio mi je jednom prilikom iz Hong Konga jedan dugi uski gumirani mantel, svijetlo bež boje, koji je više služio kao zaštita od kiše nego hladnoće. Nosio sam ga zimi i u školu, i sigurno sam u njemu izgledao kao mladi Sherlock Holmes. Darovanu se konju ne gleda u zube! Marinkov otac Rošo bio je ložač na „Pelješcu”, teretno-putničkom brodu, koji je skupa s „Istrom” povezivao Split i Rijeku. Po Rošu bi nam teta Vana otprilike jednom tjedno uvijek nešto poslala, pa tako i suhe smokve koje je moja majka prodavala na tržnici na Sušaku. „Pelješac” bi u Rijeku stizao navečer. Rošo je uvijek djelovao umorno, posao mu nije bio lagan. Imao je svoju malu kabinu, u kojoj bi bilo sve što bi nam teta poslala.

Kada bismo se uvečer od Nikolice vraćali u naš stan, uvijek bih zastajao pred izlozima slastičarna, prilijepljena nosa na staklo žudio za slasticama, jeo ih očima. Moja mater izuzev fritula – u Krapnu smo ih zvali i „pršunate“ – nikada u životu nije napravila nešto slatko.

Nama bi u posjet dolazila teta Blažinka, koja je radila u Torpedu i stanovala u Domu poduzeća, u blizini kolodvora. Bila je izgubljena, nije se snašla u vremenu. Niti je više bila Krapljanka niti je ikad postala Riječanka. Dosta komplicirana karaktera, često se znala „napuhati”, ofenditi, pa jedno vrijeme ne bi dolazila k nama.