Str 082 Alien
| Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!. |
Alien[1]
Kada sam se pojavio u razredu, svi su me gledali s interesom i u čudu; moj krapljanski govor teško im je bio razumljiv, a vjerojatno sam bio i nesvagdanje odjeven. Moja učiteljica Marica Stašić raspitivala se o našoj obitelji. Pitala me je što mi otac radi, kojega je zanimanja. Rekao sam joj da je šototajer. Ostala je otvorenih usta, zastala i priupitala me, kad je došla k sebi, da joj objasnim što to on radi. Rekao sam joj da roni pod
morem i gradi luke.
Vidjela je da se teško snalazim u novoj sredini, zato je i imala puno razumijevanja za mene. Ona i sestra joj Jelisaveta bile su učiteljice dušom i tijelom. Jelisaveta je bila starija, mršavija i manja od sestre. Bila je učiteljica mojoj sestri kada je u jesen 1950. krenula u prvi razred. Marica je bila krupnija, veća, dosta debela, s duplom bradom, natečenih nogu, zbog čega je nosila duge haljine i do visoko iznad gležnja kožne cipele na špigete, koje sam joj ja vezivao kada bi me naručila da na putu do škole svratim k njoj i njenoj sestri u veliki stan lijepe stare vile iz 19. stoljeća, ponijeti bilježnice cijelog razreda u školu, nakon što bi ona završila s ispravljanjem školskih zadaća. Marica je teško disala, znojila se, mislim da nije bila zdrava. Hodanje do škole svega 200-300 metara, penjanje do drugog kata vile u kojoj su stanovale, stepenice pred školom, sve to predstavljalo joj je veliki problem.
Obje su sestre bile već u određenim godinama, a nisu bile udane. Nosile su naočale i bile nacionalno vrlo osviještene; pripadale su obrazovanom
hrvatskom građanskom sloju, kakav se danas rijetko sreće. Skromne,
samozatajne i ponosne. Sudeći po prezimenu, vjerojatno su bile s otoka Krka. S ogorčenjem su nam pričale o kolonama talijanske vojske koje su, kada je izbio Drugi svjetski rat, dva dana i dvije noći marširale prema jugu cestom ispod njihovih prozora.
S učenjem sam imao dosta problema; ipak je to za mene bio potpuno drugi, nepoznat svijet – valjalo se prilagoditi. Posebno mi je teško padao krasopis, lijepo pisanje tintom, držalom i perom. Moguće je da su moje bilježnice bile od lošijeg, jeftinijeg papira, pa je pero više zapinjalo, a možda je i pero trebalo češće mijenjati, no ja sam imao samo jedno. Ne znam
više, ali znam da mi je pisanje školskih zadaća i diktata bilo prava noćna mora.
Prvi dan u školi bio je pun dojmova. Ne pamtim je li me netko dopratio do škole, ali se dobro sjećam da se nisam znao vratiti u naš stan. Promašio sam zgradu, prošao pored nje i krenuo od Piramide niz cestu. Tu sam na lijevoj strani vidio željeznu ogradu uz nogostup i zelenilo ispod ograde. To mjesto sam prepoznao i vratio se natrag do zgrade u koju smo se bili malo prije uselili.
Sestra i ja dosta smo se brzo uklopili u društvo iz ulice, svatko u svoje. Skoro sva djeca iz naše ulice, koja su bila naši vršnjaci odnosno vrsnice, pohađala su istu školu. Razlika u godinama bila je mala tako da smo se brzo upoznali i s većinom sprijateljili. Bili smo zdrava i normalna djeca, tako da nas je ulica privlačila. Stalno smo bili u pokretu. Bili smo dobro embedded[2], što se za naše roditelje nije moglo reći, a posebno za mater, koju više nismo zvali „majo” već „mama“, i oca „tata“, a ne više „ćaćo”. Brzo
smo se prebacili s krapljanskoga tvrdog idioma na mekanu čakavštinu.
Napustivši mali pregledni Krapan, u kojem smo se rodili i znali svaki kantun, svoj tor u kojem smo bili sigurni kao stado ovaca, u kojem „malo smrdi, ali je toplo“ – kao što jednom reče moj prijatelj Srećko Gvozdenović – mi djeca našli smo novo stado u kojem smo se svaki dan sve bolje,
ugodnije i sigurnije osjećali. Od Tome je postao Tomo a od Ivanice – Ivanka. Djeca ne vole biti drugačija; njima nije potreban Anpassungsdruck[3], kao odraslima, da se prilagode.
Brat Ratko stalno je bio u dječjoj bolnici na Kantridi i obitelj bi ga nedjeljom posjećivala. Išli bismo izjutra preko Rječine do tramvajske stanice uz Mrtvi kanal i dalje tramvajem kroz cijeli grad i industrijsku zonu – gdje je bila
stara rafinerija nafte, dio teretne luke, poduzeće Torpedo, gdje je 1866. proizveden prvi torpedo na svijetu, brodogradilište 3. Maj, gdje je otac gradio luku – sve do
okretišta tramvaja, točno nad bivšim stadionom NK Rijeke, koji se nalazi ukliješten između mora i visoke stijene. Od tamo do bolnice opet pješke oko kilometar puta. Bratovo tijelo bilo je oklopljeno gipsom, od kukova do potiljka glave. Jedan mu je mali dio trbuha bio slobodan, kao i ruke od ramena na dolje. Iako još niti pet godina star, bio je svjestan svoje teške situacije. Zbog načina na koji su ga imobilizirali, liječnici su vjerovali da će izliječiti bolest, koju su oni locirali u kralježnici. Ratko je malo govorio, rijetko kada se smijao, patnja mu se vidjela na obrazu. Mama bi mu donijela malo ribe ili mesa, iako hrana u bolnici nije bila slaba.
Božidar je bio malo, drago i milo dijete s blago valovitom kosom koja je na sred glave bila počešljana prema gore, kao krijesta u pijetla. Običavao je sjediti na prozoru kuhinje i gledati što se na ulici događa. A događalo se svašta. Moji vršnjaci i ja nikada nismo mirovali. Trčali smo, ratovali: Nijemci, partizani i en-de-ha (NDH[4]), jedni protiv drugih i trećih. Nismo uopće znali što NDH znači, ali smo osjećali i slutili da je to nešto opasno, tajnovito, nešto o čemu se ne govori otvoreno. Baš zato nam je i bilo izazovno govoriti „en-de-ha“. Pravili smo stojeve i hodali po ulici samo na rukama. Ulicom je često prolazio jedan mladić, lijepo odjeven, koji je stalno zapitkivao prolaznike: „Božo je dobar dečko?” Božo mu je bilo ime. Uvijek je hodao sredinom ulice ponavljajući te četiri riječi. Svi su ga znali i potvrđivali mu. Smeće su naizmjenično skupljala dva kamiona, proizvedena na početku dvadesetog stoljeća. Jedna PRAHA i jedan MAN. Oba su kamiona imala pune gume, dotrajale, kao od miševa izgrizene. Radnici, koji su preuzimali smeće, digli bi jedan od poklopaca i ubacili smeće u kamion.
Bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi to što se dogodilo: Božidar je jednom, sjedeći na prozoru, izgubio ravnotežu i pao s visine od oko dva i pol metra na asfalt nogostupa. Njegov anđeo čuvar bio je tada uz njega. Tada, kao i danas. Nakon pada za nas, lakomislene laike i neznalice,
sve je bilo okay. Nije bilo krvi, svi su udovi bili pokretljivi, a dijete nije znalo reći gdje i što ga boli. Međutim, u lijevom ramenu došlo je do neke povrede, naloma kosti koji, srećom, nije ostavio bitne posljedice na nje-
govu kasniju radnu sposobnost. Osjećao bi bol u tom ramenu nakon, primjerice, otplivanih stotinjak metara slobodnim stilom ili pri ponavljanju napornijih radnji. Kad god bi radio rendgenske snimke, liječnici bi uočili neku anomaliju i pitali ga što mu se dogodilo.
U zgradi u koju smo se uselili mi smo bili jedini proleteri, ako ne računam gospođu Mimu, koja se brinula o čistoći cijele zgrade i stanovala je u manjem stanu u potkrovlju. Nasuprot nas bila je fina gospođa Turina, srednjih godina, sama u stanu. O njoj ništa nismo znali, ali mislim da je imala jednog sina. Ulaz pred njenim vratima bio je uvijek poliran i jedan otirač za cipele, čist i brižljivo postavljen, nikad nije nedostajao. Kakvi smo tada bili i kako smo izgledali, sigurno nismo zasluživali njeno divljenje. Ulazili smo u stan u cipelama s ulice, nije bilo nikakva otirača, samo bi se pomelo i manje-više redovito mokrom krpom obrisalo.