Str 035 - Ultima ora
| Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!. |
Ultima ora poglavlje je knjige Krapljani vladari podmorja u kojem autor Tomo Curavić donosi istoimenu pjesmu krapljanskoga pjesnika i književnika Luke Milutina Milina, posvećenu starim krapljanskim gajetama i svijetu koji je postupno nestajao zajedno s njima.
Pjesma je napisana na krapljanskom govoru i predstavlja lirsku posvetu tradicionalnim drvenim brodovima koji su stoljećima bili neodvojiv dio života otočana. Kroz sjećanja na nekadašnji rad, ribarenje i jedrenje te kroz prikaz napuštenih i propadajućih gajeta, pjesma svjedoči o postupnom nestajanju jednoga načina života i pomorske kulture Krapnja.
-
Krapljanske gajete u smiraju, simbol svijeta kojemu je došla „ultima ora“
|
„I ki bi do juče' reka da ih takva sudbina čeka, da se tako skončati mora i da in je dospila ultima ora.“ |
| — Ultima ora, Luka Milutin Milin |
O pjesmi
U uvodu poglavlja Tomo Curavić ističe kako je Luka Milutin Milin jedan od rijetkih krapljanskih intelektualaca i autor izrazitoga književnog dara, čije stvaralaštvo još nije dovoljno valorizirano. Uz autorovu suglasnost, pjesma Ultima ora uključena je u monografiju kao vrijedan književni prilog i svjedočanstvo o pomorskoj i jezičnoj baštini Krapnja.
Izvorni tekst
Jedan od rijetkih krapljanskih intelektualaca s mnogo, nažalost do sada nedovoljno iskorištenog, književnog dara, Luka Milutin Milin, napisao je krasnu odu krapljanskoj gajeti. S njegovom suglasnošću velika mi je radost objaviti je ovdje.
Ultima ora
Vascilu šetemanu jugo dere,
More plavi razvaljenu krunu - stine pere,
U zakuču mula dvi stare gajete,
S bandon uz bandu, škriplju pajete.
Dobro armižane na sve četiri strane,
Skonsumane i deštrigane,
Eno ih di broju svoje zanje dane.
Ostavljene, zaboravljene,
Napuščene, zapuščene,
Ispačene, izmučene,
Več odavna nenavučene.
Nepobrukvane, nepostupane,
Nepoštukane, nepiturane.
Žantele izila biša,
Kroz kuvertu kapa kiša.
Vesla se iskrivili kaj kosiri,
Pajoli kunkulani,
Rašušeni mandiri.
Vrime rasklimalo mankule,
So' izgrizla maškule.
Tarci i miši pojili idra
A more mare od sidra.
Od zanjih kiš' pune santine
Izgnjijali jarboli, slomljene lantine
Razo mora brade od sviline,
Glave od brukav pune ružine.
Rasfilale se od prove cime,
Popucače kod prve plime.
A sičaju se na 'ne dane,
Kad su bile duperane,
Navučene, očiščene,
Paklinon poblakane,
Cenerinon piturane.
Naštivane, prirazane,
Inprovane, inkrmane,
Raz'opasa nakargane.
Na provi fijunbane nove cime,
Na krmi od manile svurgadine.
Od gotuna skrojena idra,
Na krmarici zingana sidra.
Kad se vajik more tuklo,
Na starin poštami trate vuklo.
Kad se po svu noč vozilo,
Kad nije bilo ni ča ni kad za ilo,
Kad je za zeru manjkalo,
Da ih nije more sambisalo.
Kad se s majštron u krmu doma idrilo,
Kad se za motore još nije ni čulo ni vidilo.
Kad se isprid svake kuče brode navlačilo,
Kad se vesla o Zdravomariji doma nosilo,
Kad se u Ribniku vodu u štive točilo.
Kad se liti pridvečer škaf i bande polivalo,
A nočon vanka mulov na radu spavalo.
Kad se prid neveru priarmižavalo,
A prije plime brbete laškavalo.
Kad se more na Sridi iškalo,
Kad se prvin pivcima ustajalo
I za Mirin partivalo.
Kad se ispo' sebe vozilo i ragatalo,
Da bi se u Goruplju bolje misto čapalo.
Pa po vascili dan fatigalo,
A o sunca zapadu jedva doma vračalo.
Pari in se kaj da je to stoprvo bilo,
A vidi di su sad i kako je sve obršilo.
Ma komu bi to u glavu išlo?
Ki je to mirakul! Ja li to dilo pošibilo?
Danaskaren su gospodari ostarili,
Mlađi se po svitu raspršili.
Pa nema ki brode ispaljati,
Ni santine pospugati.
Ni navlačiti, ni srivati,
A kamoli pobrukvati,
Postupati,
Poštukati,
Poblakati
I na zanju piturati.
Ni voziti, ni idriti,
Ni nakargati,
Ni prirazati,
Ni mriže kalavati pa dizati,
Nis badiljima salbun vaditi,
Ni s maston štive napuniti.
Zar su to zamiritale
Kad su toliško toga pasale,
Da sad prolazu žame,
Ruvinane, dezerte i same?!
I eto ih sad tuteka,
I ki bi do juče' reka
Da ih takva sudbina čeka,
Da se tako skončati mora
I da in je dospila ultima ora.
Značenje
Pjesma Ultima ora jedna je od rijetkih književnih obrada krapljanske pomorske svakodnevice napisana na izvornom mjesnom govoru. U njoj gajeta nije prikazana samo kao plovilo, nego i kao simbol zajednice, rada, sjećanja i identiteta otočana. Motiv propadanja starih brodova ujedno simbolizira nestajanje tradicijskih znanja, pomorskih zanimanja i načina života koji je stoljećima oblikovao Krapanj te predstavlja svojevrsnu elegiju nestajućem svijetu dalmatinskih otočkih zajednica.
Vidi također