Str 035 - Ultima ora

Jedan od rijetkih krapljanskih intelektualaca s mnogo nažalost do sada nedovoljno iskorištenog - književnog dara Luka Milutin Milin napisao je krasnu odu krapljanskoj gajeti. S njegovom suglasnošću velika mi je radost objaviti je ovdje.

Ultima ora

Vascilu šetemanu jugo dere,
More plavi razvaljenu krunu - stine pere,
U zakuču mula dvi stare gajete,
S bandon uz bandu, škriplju pajete.
Dobro armižane na sve četiri strane,
Skonsumane i deštrigane,
Eno ih di broju svoje zanje dane.
Ostavljene, zaboravljene,
Napuščene, zapuščene,
Ispačene, izmučene,
Več odavna nenavučene.
Nepobrukvane, nepostupane,
Nepoštukane, nepiturane.
Žantele izila biša,
Kroz kuvertu kapa kiša.
Vesla se iskrivili kaj kosiri,
Pajoli kunkulani,
Rašušeni mandiri.
Vrime rasklimalo mankule,
So' izgrizla maškule.
Tarci i miši pojili idra
A more mare od sidra.
Od zanjih kiš' pune santine
Izgnjijali jarboli, slomljene lantine
Razo mora brade od sviline,
Glave od brukav pune ružine.
Rasfilale se od prove cime,
Popucače kod prve plime.:'


A sičaju se na 'ne dane,
Kad su bile duperane,
Navučene, očiščene,
Paklinon poblakane,
Cenerinon piturane.
Naštivane, prirazane,
Inprovane, inkrmane,
Raz'opasa nakargane.
Na provi fijunbane nove cime,
Na krmi od manile svurgadine.
Od gotuna skrojena idra,
Na krmarici zingana sidra.
Kad se vajik more tuklo,
Na starin poštami trate vuklo.
Kad se po svu noč vozilo,
Kad nije bilo ni ča ni kad za ilo,
Kad je za zeru manjkalo,
Da ih nije more sambisalo.

Kad se s majštron u krmu doma idrilo,
Kad se za motore još nije ni čulo ni vidilo.
Kad se isprid svake kuče brode navlačilo,
Kad se vesla o Zdravomariji doma nosilo,
Kad se u Ribniku vodu u štive točilo.
Kad se liti pridvečer škaf i bande polivalo,
A nočon vanka mulov na radu spavalo.':
Kad se prid neveru priarmižavalo,
A prije plime brbete laškavalo.
Kad se more na Sridi iškalo,
Kad se prvin pivcima ustajalo
I za Mirin partivalo.
Kad se ispo' sebe vozilo i ragatalo,
Da bi se u Goruplju bolje misto čapalo.
Pa po vascili dan fatigalo,
A o sunca zapadu jedva doma vračalo.

Pari in se kaj da je to stoprvo bilo,
A vidi di su sad i kako je sve obršilo.
Ma komu bi to u glavu išlo?
Ki je to mirakul! Ja li to dilo pošibilo?

Danaskaren su gospodari ostarili,
Mlađi se po svitu raspršili.
Pa nema ki brode ispaljati,
Ni santine pospugati.
Ni navlačiti, ni srivati,
A kamoli pobrukvati,
Postupati,
Poštukati,
Poblakati
I na zanju piturati.
Ni voziti, ni idriti,
Ni nakargati,
Ni prirazati,
Ni mriže kalavati pa dizati,
Nis badiljima salbun vaditi,
Ni s maston štive napuniti.

Zar su to zamiritale
Kad su toliško toga pasale,
Da sad prolazu žame,
Ruvinane, dezerte i same?!
I eto ih sad tuteka,
I ki bi do juče' reka
Da ih takva sudbina čeka,
Da se tako skončati mora
I da in je dospila ultima ora.