Str 018 - Nesvagdanji poziv

NESVAGDANJI POZIV Veliku hrabrost zahtijeva obući kruto i tvrdo ronilačko odijelo te spustiti se u dubinu gdje vlada tlak i do sedam-osam atmosfera, dišući suhi zrak koji kroz manigu pumpaju pumpijeri u brodu ili dolazi iz kompresora - to nije za svakoga!

• 

  Ronilačka oprema s kraja 19. i početka 20. stoljeća

Odijelo je napravljeno od dvostruko tkanih pamučnih vlakana s tankim gumenim slojem u sredini. Oblači odnosno navlači se uz obveznu pomoć dva pomoćnika. To odijelo teško je oko 6,5 kg. Preko ramena, prsiju i leđa proteže se mjedena oprsnica - krapljanski spugari upotrebljavali su izraz kuraca, (tal. corazza) - koja spaja gornji gumeni završetak odijela s isto tako mjedenom ili bakrenom glavom, teškom oko 15 kg, na kojoj su najčešće tri, a mogu biti i četiri prozorčića. Na oprsnicu ispred i iza (na leđa) vežu se dva olovna utega, svaki od 17 do 19 kg (prsno olovo često je težilo 2 kg više nego leđno kako bi ronilac bio nagnut prema naprijed, što mu je olakšavalo kretanje). Uz to, ronilac nosi metalne (od olova i mjedi) i kožne cipele, svaka teži od 9 do 12 kg, a sve skupa oko 73 do 80 kg.

Kako je ronilac obučen ispod odijela? Zbog dva razloga ispod ronilačkog odijela, skafandera, ronilac mora biti višestruko, debelo odjeven. U rano proljeće i nešto manje u kasnu jesen more je hladno, pa ronilac nosi dva vunena pletena pulovera s okovratnikom, jedne čarape dokoljenke i još jedne do iznad bedara, dvostruke donje gaće a na glavi vunenu kapu i oko vrata vuneni šal - šarpu. Tako se štiti od hladnoće. Drugi je razlog pritisak od nekoliko atmosfera koji djeluje na skafander, stisne ga uz tijelo ronilca i moglo bi doći do štipanja, uklještenja njegove kože. Zrak koji ronilac diše zapravo je samo u bakrenoj ili mjedenoj glavi, kacigi, ali ne i u odijelu uz tijelo. Napuhano odijelo otežavalo bi kretanje i rad ronilca pod morem. Za krapljanske ronilce to pleteno donje rublje pravila je pletionica braće Pija i Mladenka Terzanovića u Šibeniku, ispod Dobrića, počevši s radom između dva svjetska rata pa sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Danas je u tim prostorijama Terzanovićev kafić.

Dobro da u vrijeme kada su prvi Krapljani počinjali roniti, nisu poznavali pojam klaustrofobije, inače bi ih još više odustalo od ronjenja ili ne bi nikada ni počeli. Malo toga su znali o toj vrsti ronjenja; rizici i opasnosti nisu im do potankosti bili poznati - mogli su ih samo naslućivati – poticali su ih siromaštvo i izgledi za dobru zaradu. Njih desetak izgubilo je život neposredno pri ronjenju ili kao posljedica ronjenja iza 1925. godine. Taj danak neusporedivo je manji od onog koji su životima platili grčki ronilci od kojih je glas o vađenju spuga došao i do Jadrana.

„Nije svaki ronilac teškaš bio stvoren za sve", rekao mi je Mile Pivac, jedan od zadnje šestorice još živih, starih ronilaca. Raspoznati spugu na dnu, koja može biti pokrivena ili zakrivena travom - najčešće gorgonijom ili nekom drugom travom kamuflirana - nije uvijek jednostavno. Tako mi Boris (Bore) Milutin i brat mu Grgo početkom svibnja 2019. godine pripovijedaju kako su otac im Frane i njegov rođak Joso Gović Dolfov oko 1925. godine ronili na dubini od 35 do 45 metara kraj Pavlova školja (danas Vela Kneža), blizu Račišća na sjevernoj strani Korčule, gdje je morsko strujanje neobično jako. Prvi je zaronio Joso i nije vidio ni jednu spugu, a za njim je zaronio Frane i donio je pun sak. Spuge su bile prekrivene lopržinom, mekanim slojem rahlog vapnenca koji se rukom lako lomi, i samo izvježbano oko moglo ih je uočiti. Prepoznati spugu, znači, nije uvijek jednostavno. Ako se ronilac kreće niz kurenat, teže ju je vidjeti jer ju često, posebno u proljeće, zakriva trava, dok će je lakše vidjeti ako se kreće uz kurenat Naći koralje jednostavnije je jer oni svjetlucaju u duginim bojama - „Sjaji ka zvizde, kad ga vidiš znaš da si bogat." (Ive Gović Juda), „Svjetluca ka žaruljice svih boj" (Joso Milutin Luketa), „Koralj svitli u svin bojami, bolje ga se vidi nego spuge.“ (Andrija Šumera). Spuge, a posebno koralje vadi se na većim dubinama (do sto metara), pa i ta dubina igra odlučujuću ulogu kod odluke baviti se tim zanimanjem ili, kako nam reče stari ronilac Mile Pivac Lalalin, „ići u plitko“ i baviti se izvođenjem podvodnih građevinskih radova.

Krapljani koji su vadili spuge, potonule brodove, gradili luke i obale, ponekad su mijenjali te discipline. Neki su počinjali kao spugari svićari, nastavljali kao ronilci, a pod starije dane možda se opet vraćali kao spugari šijavci. Iako umijeće plivanja kod ronilaca teškaša u kritičnim situacijama vjerojatno ne bi bilo od velike koristi, ipak je teško zamisliti da ih je bilo koji nisu umjeli plivati. Frane Bačelić Mišulo sigurno nije bio jedini među njima.