Str 009 - Prije svega (Predgovor)

Prije svega (Predgovor) uvodno je poglavlje knjige Krapljani vladari podmorja u kojem autor Tomo Curavić iznosi motive za pisanje monografije, opisuje poteškoće prikupljanja građe te odaje priznanje brojnim pojedincima koji su svojim svjedočanstvima, fotografijama i dokumentima pomogli očuvanju ronilačke i spužvarske baštine Krapnja.

Fotografije prikazuju neke od osoba koje se spominju u predgovoru i koje su svojim svjedočanstvima, sjećanjima i dokumentacijom pridonijele nastanku monografije.

„Prijetnja da zaborav sve proguta je opipljiva, neposredna.“ — Tomo (Tome) Curavić

Zašto je nastala knjiga

Želim naglasiti da sredinom 2018. godine, kada sam razmišljao upustiti se ili ne u pisanje knjige o krapljanskim spugarima ostičarima te općenito o roniocima u teškoj ronilačkoj opremi (skafanderu), kao i o njihovim sljedbenicima u lakoj opremi, nisam ni slutio što me čeka.

Osjećao sam da netko napokon mora pisati o toj stoljećima dugoj, iznimnoj i jedinstvenoj tradiciji. Živih spugara ostičara više nema, a žive ronioce teškaše može se gotovo izbrojiti na prste jedne ruke, ali ni njih neće poštedjeti biologija.

Prijetnja da zaborav sve proguta je opipljiva, neposredna.

Budućim autorima – a nadam se da će im ova knjiga biti poticaj – bit će još teže. U nedostatku sustavnih bilješki, a o arhivima da i ne govorim, teško je napisati besprijekoran prikaz nečega što je trajalo – i danas još traje – više od tri stoljeća. Kada sam počeo s pisanjem i kontaktiranjem ljudi, koji su mi bili od neizmjerne pomoći, povratka više nije moglo biti.

• 
  Bože Tudin

Istraživačke poteškoće

Ova je monografija i svojevrsna povijest spužvarstva i ronilaštva na istočnoj obali Jadrana. Nisam se ograničio samo na vađenje spužava, potopljenih brodova i gradnju luka i mostova na Jadranu, istočnom Sredozemlju, u Africi i Aziji, već sam nastojao prikazati u kakvim su uvjetima naši Krapljani djelovali i kakav je utjecaj na njihov život imala društveno-politička situacija u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji, socijalističkoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj.

Zbog opširnosti materije s kojom sam se uhvatio u koštac, čitatelju nisam uvijek mogao podastrijeti detalje o kojima bi možda želio saznati više nego što je ovdje napisano. Nije uvijek bilo moguće doći ni do detaljnijih podataka jer nije svatko bio spreman izaći mi ususret kada sam molio za pomoć i određene informacije.

Sigurno bi ova knjiga bila bolja da sam ranije počeo s pisanjem, da nije harala pandemija bolesti COVID-19, koja me sputavala u putovanjima i susretima s određenim ljudima, te da breme mojih godina nije slalo signale da se moram požuriti.

• 
  Josina Čulumov

Ostaju neke nejasnoće koje objektivno nije bilo moguće riješiti. Tako su se, primjerice, kada je riječ o pumpama za dovod zraka roniocu u teškoj opremi, uvijek spominjala dva osnovna tipa: takozvana kantaruša – klackalica, kod koje se poluge, a time i oba cilindra, pokreću gore-dolje dok su klipovi fiksni, te drugi tip, s okretanjem kotača zamašnjaka i klipova preko koljenaste osovine.

Ovaj drugi tip bio je podijeljen u dva modela: Siebe Gorman i francuzicu. Sve pumpe korištene u Krapnju imale su dva ili tri cilindra. Krapljani su pumpe s dva cilindra nazivali Siebe Gorman, a one s tri cilindra francuzicama. Međutim, gotovo svi renomirani proizvođači proizvodili su i jedne i druge tipove pumpi.

Problem je u tome što na metalnim dijelovima do danas očuvanih pumpi najčešće nema nikakvih oznaka, dok su drvena kućišta pumpi s koljenastom osovinom u većini slučajeva propala i istrunula. Upravo su se na njima nalazile metalne pločice s nazivom proizvođača.

Isto tako nije mi bilo moguće točno ustanoviti koliko je ekipa iz Krapnja, Zlarina, Jezera i Žirja 1956. godine odlazilo vaditi spužve u Libiju i Egipat, a još je manje bilo moguće utvrditi sastav pojedinih ekipa. Nije bilo puno drukčije ni kada sam pokušavao pronaći podatke o roniocima koji su sudjelovali u Brodospasovim akcijama vađenja potopljenih i nastradalih brodova na Jadranu, istočnom Sredozemlju i Perzijskom zaljevu.

• 
  Špico

Nadalje, nisam uvijek mogao točno ustanoviti identitet nekih osoba spomenutih u knjizi. Naime, novorođena djeca u Krapnju su do Drugoga svjetskog rata najčešće dobivala dva imena. Jedno od njih koristilo se u svakodnevnom životu i razlikovalo se od onoga drugoga, koje se navodilo u dokumentima i često je bilo gotovo nepoznato sumještanima.

Tako, primjerice, nisam mogao ustanoviti je li Gović Mirko zvani Bariša bio istovjetan Goviću Dinku zvanom Bariša.

• 
  Juda

Ljudi i sjećanja

Otočić Krapanj zahvaljujući svojim spugarima i roniocima poznat je nadaleko i naširoko. Ta su zanimanja privukla u selo mnoga poznata i manje poznata imena. Spomenut ću samo slovenske slikare Franceta Slanu i njegovu prvu suprugu Doru Plestenjak. Više od dvadeset godina dolazili su na odmor u kuću Nikole Milutina Špice i njegove supruge Smiljke te se s njima sprijateljili.

Slani su danas devedeset i četiri godine, a Dori osamdeset i sedam. Oni više ne dolaze na Krapanj, ali njihov sin Domen Slana, također slikar, kipar i oblikovatelj, dolazi redovito.

• 
  Seta Likin

Ova monografija ne bi bila napisana da nije bilo ljudi koji su uvijek bili spremni za razgovor, koji su mi opisivali dramatične i po život opasne trenutke tijekom ronjenja, kada su se neki od njih u mislima već rastajali od svojih najdražih.

To su ljudi koji su mi fotografijama, člancima iz različitih tiskovina, građom iz svojih privatnih arhiva, prijedlozima i dobronamjernim kritikama pomogli otkriti mnogo toga što mi je dotad bilo nepoznato.

• 
  Dura

Zahvale

Najprije se želim zahvaliti – Bogu hvala još živim – šototajerima Josi Goviću (Ciro Mandićev), Nikoli Milutinu (Špico), Mili Pivcu (Lalalin) i Boži Tudiću (Tudin). Joso Bačelić (Josina), koji mi je također mnogo pomogao, preminuo je malo prije izlaska ove monografije.

Zahvaljujem se također Grgi i Borisu Bori Milutinu, Branku Goviću Zecu, Branku Mučiću, njegovoj kćeri Mariti i sinu Lucianu, Kristijanu Jaramu Kiki, Roku Goviću Reguli, Frani Spanji, Draganu i Željki Božović, Antoniu Prebandi, Ivici Vukelji, Erani Pivac, Anti i Nevenki Tudić, Luciji Kous te Zvonku Mijiću Macanu.

• 
  Mile Lalalin

Velika hvala Franji Zeljaku iz Splita i Igoru Radinu iz Šibenika, koji su mi materijalima iz svojih arhiva mnogo pomogli. Hvala i Luki Milutinu (Milin), koji mi je velikodušno dopustio da njegove dvije krasne pjesme ugradim u ovu knjigu, a osim toga bio mi je vrlo kritičan, stručan i koristan promatrač i savjetnik.

Bez pomoći Brune Horović-Vuković iz Državnoga arhiva u Splitu i Vesne Perhat iz Splita, poglavlje o Pomgradu bilo bi znatno siromašnije. Hvala objema.

Hvala svim roniocima u lakoj opremi koji su mi u brojnim razgovorima otkrili mnoge tajne. Hvala i Cirilu Curaviću iz Splita, unuku moga strica Curavića Ćirila Tome Pikina, Slobodanu Boni Macuri, Igoru Tanfari i Dragi Tudiću.

Nadalje, zahvaljujem vrlo angažiranoj ekipi Tiskare Dalmacija papir i gospodinu Zoranu Boškoviću iz Naklade Bošković iz Splita. Na kraju zahvaljujem svojoj supruzi Alenki Skrt-Curavić te svojim sinovima, starijem Marku i mlađem Tomislavu.

Zahvaljujem se svima čija se imena pojavljuju u knjizi, ljudima koji su mi svatko na svoj način pomogli.

• 
  Čiro Mandičev

Posebnu hvalu dugujem svojoj lektorici Ani Brkljačić iz Splita na njezinu vodstvu, strpljenju i razumijevanju za moje izmjene, dopune, ispravke i preciziranja već „gotovih“ tekstova. Nadam se da svojim inzistiranjem na krapljanskoj gramatici, pravopisu i riječima poput Krapan, ronilci i spuga, koje sam unio u svoje pisanje, nisam narušio Anin stručni autoritet.

Nevoljko je pristala da ova monografija bude prožeta tim „krapljanizmima“, no uvjeren sam da upravo oni daju poseban i originalan štih ovome uratku.

Lauchringen, u svibnju 2021. godine