Str 009 - Prije svega (Predgovor)

Želim naglasiti da sredinom 2018. godine, kada sam razmišljao upustiti se ili ne u pisanje knjige o krapljanskim spugarima ostičarima te općenito o roniocima u teškoj ronilačkoj opremi (skafanderu), kao i o njihovim sljedbenicima u lakoj opremi, nisam ni slutio što me čeka. Osjećao sam da netko napokon mora pisati o toj stoljećima dugoj, iznimnoj jedin-stvenoj tradiciji. Živih spugara ostičara više nema, žive ronioce teškaše može se skoro izbrojiti na prste jedne ruke, ali ni njih neće poštedjeti biologija. Prijetnja da zaborav sve proguta je opipljiva, neposredna. Budućim autorima - a nadam se da će im ova knjiga biti poticaj - bit će još teže. U nedostatku sistematskih bilješki, a o arhivima da i ne govorim, teško je napisati besprijekoran prikaz nečega što je trajalo - i danas joštraje - više od tri stoljeća. Kada sam počeo s pisanjem i kontaktiranjem ljudi (k su mi bili od neizmjerne pomoći), povratka više nije moglo biti.

• 

  Bože Tudin

Ova ja monografija je i svojevrsna povijest spužvarstva i ronilaštva na istocnoj obali Jadrana. Nisam se ograničio samo na vađenje spužava, potopljenih brodova i gradnju luka i mostova na Jadranu, istočnom Sredozemlju, u Africi i Aziji, već sam nastojao prikazati u kojim uvjetima su naši Krapljani djelovali, kakav je utjecaj imala društveno-politička situacija u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji, Titovoj Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj. Zbog opširnosti materije s kojom sam se uhvatio u koštac, čitatelju nisam uvijek mogao podastrijeti detalje o kojima bi on možda želio saznati nešto više nego što je ovdje napisano. Nije ni uvijek bilo moguće doći do detaljnijih podataka jer nije svatko bio spreman izaći mi ususret kada sam molio za pomoć, za određene informacije. Sigurno bi ova knjiga bila bolja da sam ranije počeo s pisanjem (jer bih tako imao više vremena za istraživanja), da ne hara pandemija virusa korone, koja me sputava u putovanjima i susretima s određenim ljudima, i da breme mojih godina ne šalje signale neka se požurim.

• 

  Josina Čulumov

Ostaju neke nejasnoće koje objektivno nije bilo moguće riješiti. Tako na primjer, kada je riječ o pumpama za dovod zraka roniocu u teškoj opremi, uvijek su se spominjala dva osnovna tipa: takozvana kantaruša - klackalica, kod koje se poluge, a time i oba cilindra, pokreću gore-dolje dok su klipovi fiksni - te drugi tip, s okretanjem kotača zamašnjaka te klipova preko koljenaste osovine. Ovaj drugi tip bio je podijeljen u dva modela: Siebe Gorman i francuzicu. Sve pumpe korištene u Krapnu imale su dva ili tri cilindra. Krapljani su pumpe s dva cilindra nazivali Siebe Gorman, a one s tri cilindra francuzice. Skoro svi renomirani proizvođači pumpi proizvodili su kako kantaruše tako i pumpe s koljenastom osovinom s jednim, dva i tri cilindra. Kada bi se reklo „francuzica", mislila se automatski na pumpu s tri cilindra i na francusku firmu Rouquayrol-Denayrouze koja ih je proizvodila, što nije moralo odgovarati stvarnosti. Isto je tako pumpa s dva cilindra mogla biti proizvedena od bilo koga, pa i navedenih Francuza. Problem u tome što na metalnim dijelovima do danas očuvanih pumpi najčešće nema nikakvih oznaka, dok su škrinje (drvena kućišta) za pumpe s koljenastom osovinom u većini slučajeva propale, istrulile. Na njima je bila metalna pločica s nazivom proizvođača.
Isto tako nije mi bilo moguće točno ustanoviti, na primjer, koliko je ekipa iz Krapna, Zlarina, Jezera i Žirja 1956. godine išlo vaditi spužve u Libiju i Egipat. Još je manje bilo moguće saznati sastav pojedinih ekipa. Nije bilo puno drugačije ni kada sam pokušavao pronaći podatke o roniocima koji su sudjelovali u Brodospasovim akcijama vađenja potopljenih i nastradalih brodova na Jadranu, istočnom Sredozemlju i u Perzijskom zaljevu.

• 

  Špico

Nadalje, nisam uvijek mogao točno ustanoviti identitet nekih osoba spomenutih u knjizi. Naime, novorođena djeca su u Krapnu do Drugog svjetskog rata najčešće dobivala dva imena. Jedno od ta dva se koristilo u svagdanjem životu i razlikovalo se od onoga drugoga. To drugo se jedino navodilo u dokumentima i bilo je sumještanima "nepoznato". Na primjer nisam mogao ustanoviti je li Gović Mirko zvani Bariša bio istovjetan Gović Dinku zvanom Bariša.

• 

  Juda

Otočić Krapan je, zahvaljujući spugarima i roniocima, poznat nadaleko i naširoko. Ta zanimanja privukla su u selo mnoga poznata i manje poznata imena. Spomenut ću samo slovenske slikare Franceta Slanu i njegovu prvu suprugu Doru Plestenjak. Više od dvadeset godina dolazili su na odmor u kuću Nikole Milutina Špice i supruge mu Smiljke te se sprijateljili s njima. Slani su sada 94 godine, a Dori 87, pa odavno više ne dolaze, ali njihov sin Domen Slana, također slikar, kipar i oblikovatelj, dolazi redovito.

• 

  Seta Likin

Ova monografija ne bi bila napisana da nije bilo ljudi koji su uvijek bili spremni za razgovor, koji su mi opisivali dramatične, za život opasne trenutke za vrijeme ronjenja kada su se neki od njih u mislima već rastajali od svojih najdražih. Ljudi koji su mi fotografijama, člancima iz različitih tiskovina, materijalima iz svojih privatnih arhiva, prijedlozima i dobronamjernim kritikama pomogli otkriti meni nepoznato.

• 

  Dura

Najprije se želim zahvaliti - Bogu hvala još živim - šototajerima Josi Goviću (Ciro Mandićev), Nikoli Milutinu (Špico), Mili Pivcu (Lalalin) i Boži Tudiću (Tudin). Joso Bačelić (Josina) koji mi je takoder jako pomogao preminuo je malo prije izdanja ove monografije. Zahvaljujem se takoder Grgi i Borisu Bori Milutinu, Branku Goviću Zecu, Branku Mučiću, njegovo kćeri Mariti i sinu Lucianu, Kristijanu Jaramu Kiki, Roku Goviću Reguli,Frani Spanja, Draganu i Željki Božović, Antoniu Prebandi, Ivici Vukelja, Erani Pivac, Anti i Nevenki Tudić, Luciji Kous te Zvonku Mijiću Macanu.

• 

  Mile Lalalin

Velika hvala Franji Zeljaku iz Splita i Igoru Radinu iz Šibenika, koji su mi materijalima iz svojih arhiva mnogo pomogli. Hvala i Luki Milutinu (Milin) koji mi je velikodušno dopustio da njegove dvije krasne pjesme ugrad u ovu knjigu, a osim toga Luka mi je bio vrlo kritičan, stručan i koristan promatrač-šaptač. Bez pomoći Brune Horović-Vuković iz Državnog arhiva u Splitu i Vesne Perhat iz Splita, poglavlje o Pomgradu bilo bi manje zanimljivo. Hvala objema. Hvala svim roniocima u lakoj opremi koji su mi u brojnim razgovorima otkrili mnoge tajne. Hvala i Cirilu Curaviću iz Splita, unuku moga strica Curavić Ćirila Tome Pikina, Slobodanu Boni Macuri, Igoru Tanfari i Dragu Tudiću. Nadalje, zahvaljujem vrlo angažiranoj ekipi Tiskare Dalmacija papira i gospodinu Zoranu Boškoviću iz Naklade Bošković iz Splita. I pri kraju zahvaljivanja na redu su moja supruga Alenka Skrt-Curavić te moji sinovi, stariji Marko i mladi Tomislav. Zahvaljujem se svima čija se imena pojavljuju u knjizi, imena ljudi koji su mi svatko na svoj način pomogli.

• 

  Čiro Mandičev

Posebnu hvalu dužan sam svojoj lektorici Ani Brkljačić iz Splita za njeno vodenje, strpljenje i razumijevanje za moje izmjene, dopune, ispravke, preciziranja već „gotovih“ tekstova. Nadam se da mojim inzistiranjem na krapljanskoj gramatici, pravopisu i nekim riječima, kao na primjer Krapan, ronilci, spuga i drugima koje sam unio u svoje pisanje, nisam narušio Anin stručni autoritet. Nevoljko je pristala da ova monografija bude prepletena tim „krapljanizmima". No, ja sam uvjeren da baš oni daju originalan štih ovome uratku.

Lauchringen, u svibnju 2021. godine