Otok Krapan, bosanska kraljica Katarina i zlato Krapljana Loje

Otok Krapan, bosanska kraljica Katarina i zlato Krapljana Loje

O tome da predzadnja i značajna bosanska kraljica Katarina Kotromanić (rođena 1425. u Blagaju kod Mostara – umrla 1478. u Rimu) ne padne u zaborav, brinuli su i još brinu bosanski franjevci. Bila je prvorođeno dijete i jedina kćer u velikaškoj obitelji, moćnog vojvode – kasnije hercega, po kome i naziv zemlje, Hercegovina - Stjepana Vukčića Kosače. Majka Jelena joj je bila iz zetske, moćne obitelji Balšića. Kako bi se ublažile trajne napetosti između moćnih velikaša i kralja u ondašnjoj Bosni, bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić oženio je 1446. Katarinu. Imali su dvoje djece, Sigismunda (Žigmunda), rođena 1449. i kćer Katarinu, rođenu 1453.

Kraljicu Katarinu su u njenom vjerskom i duhovnom životu podupirala dvojica franjevaca, koje je ona odabarala uz odobrenje pape Eugena IV. Dala je sagraditi dvije crkve, jednu u Kupresu a drugu u Jajcu.

Prodor Osmanlija

U to vrijeme Osmanlije nezadrživo prodiru prema sjeveru i sjeverozapadu Balkana. Sultan Mehmed II. odlučio je srušiti bosansko kraljevstvo. Kralj Stjepan Tomaš Kotromanić je 1461. iznenadno umro, a naslijedio ga je sin iz prvog - od Rima nepriznatog – braka s Vojačom, pripadnicom bosanske crkve, Stjepan Tomašević. U svibnju 1463. palo je bosansko kraljevstvo. Kralj je iz svoje prijestolnice u Jajcu pobjegao u utvrdu Ključ. Obraniti se nije mogao pa je u pregovorima Osmanlijama ponudio predaju Ključa ako mu dopuste slobodan odlazak. Turci su to prihvatili ali su prekršili danu riječ i pogubili kralja.

Katarina Kosača Kotromanić

Kako su Katarinina maloljetna djeca Sigismund i Katarina bila odvojena od majke i pala u tursko zarobljeništvo, ne zna se pouzdano. Katarina je zadnjih mjeseci pred padom Bosne putovala k svojoj braći Kosačima u Hercegovinu tražeći njihovu potporu. Smatra se da je na jedno od tih putovanja otišla sama, bez djece koju je ostavila u Jajcu. U međuvremenu, bosanske utvrde su brzo padale, pa su i djeca bila zarobljena. Ona su u Carigradu bila preodgajana u islamskom duhu, promijenjena su im imena i uz pomoć Katarininog polubrata Stjepana, koji je u turskom carstvu postao uplivan Ahmed-paša. Sigismund je tako postao upraviteljem jedne provincije u Anatoliji.

Pad Bosne

Padom Bosne započelo je Katarinino spašavanje vlastite žive glave, bijeg i traženje sigurnog skloništa. Briga za bosansko kraljevstvo i svoju djecu nije ju napuštala.

Kako u ljetu 2024. piše „Svjetlo riječi“ glasilo Franjevačkog medijskog centra, kraljica Katarina je iz utvrde Kozograd nedaleko Fojnice, gdje su je Turci nastojali zarobiti, sa svojom pratnjom pobjegla preko Konjica i Narone u Ston na Pelješcu. Tamo je po nju krajem lipnja 1463. došla dubrovačka lađa, kako je prethodno bilo dogovoreno s kraljičinim bratom Vladislavom Hercegovićem. Zbog straha od osmanlijske odmazde, Dubrovčani su Katarinu sakrili na otok Lopud. Na Lopudu je ostala mjesec dana a onda je prevezena u grad Dubrovnik. Tu je pokušala od Dubrovčana ishoditi isplatu godišnjih davanja na koja su se Dubrovčani obavezali kako bi slobodno mogli trgovati u bosanskom kraljevstvu. Dubrovčani su je odbili.

Povratak u Hercegovinu

Krajem listopada 1463. Katarina je otišla iz Dubrovnika u Hercegovinu, svojoj braći kojima je uspjelo privremeno osloboditi dio svojih posjeda od Turaka. Međutim, pritisak Osmanlija je trajao i dalje, pa je Katarina bila prisiljena 1465. ponovo bježati, opet na Pelješac, tog puta u pratnji brata Vladislava.

Leonardo Montagna

Talijanski pjesnik i humanist Leonardo Montagna (1425/26 – 1484.) koji je od 1461. do 1463. bio u službi splitskog nadbiskupa, a zatim sve do 1466. kancelar splitske općine i javni bilježnik, često se susretao s kraljicom Katarinom nakon što je s Pelješca došla u Split. Tamo je živjela na Sustipanu u samostanu „Sv. Stjepana pod borovima“.

Montagna je napisao četiri epigrama, koje je posvetio kraljici Katarini. U njima joj je savjetovao neka otiđe u Rim, neka se ne „drži surovih obala ovih“. Kraljica ga je poslušla i 1467. napustila našu obalu. Montagna je znao da je Alessandro Sforza, gospodar Pesara, financijski pomagao kraljicu nakon njenog dolaska na apeninski poluotok pa mu se u njeno ime zahvaljivao. Za vrijeme svoga boravka u Splitu Katarina je, koliko je to bilo moguće, bila u kontaktu s talijanskim dvorima, tražeći pomoć.

Katarina na Krapnu

„Svjetlo riječi“ piše da je kraljica Katarina u veljači 1467. došla u novoosnovani samostan Svetog Križa na otoku Krapnu, blizu Šibenika. Tamo je ostala do vjerovatno rujna ili najkasnije listopada, a od tamo je sa svojom pratnjom otplovila u Italiju.

Rim

Nakon njenog dolaska u Rim, papa Pavao II odobrio joj je pomoć od 120 dukata mjesečno, s kojom je plaćala unajmljenu kuću i troškove življenja za sebe i svoju pratnju, troje muškaraca i tri žene. Od 1471. papa Siksto IV povećao je pomoć na 130 dukata mjesečno. S tim primanjima kraljica i njena pratnja mogli su živjeti bez većih problema.

Ali Katarina je mislila i na otkup svoje djece pa je molila za novčanu pomoć i Galeazza Sforzu, milanskog vojvodu. No, sultan nije bio spreman da joj vrati djecu.

U Rimu je, vidjevši da ne može povratiti svoju djecu, te da ne može pomoći pokorenom bosanskom kraljevstvu, odlučila postati trećorednica sv. Franje. Zaređena je u crkvi S. Maria in Aracoeli gdje je nakon svoje smrti 25. listopada 1478. bila i pokopana.

Ante Milutin zvani Lojo

Ante Milutin zvani Lojo, bio je rođen 4.1.1854. u Krapnu od majke Ane Bačelić i oca Vice Milutina. Umro je sredinom siječnja 1940. godine.
Obitelj je bila siromašna kao i velika večina Krapljana u ono vrijeme. Moralo je biti negdje oko 1890-te godine kada je Lojo s mlađim bratom Krstom i još jednim prijateljem kopao jamu za obiteljsko groblje. Dopodne je odmicalo, kad li je Lojo lašunom udario u nešto tvrdo, vidio je djelić trbušaste posude. Sinulo mu je što bi moglo biti, pa je, lukav kakav je bio, predložio dvojici drugih neka prestanu kopati, naime da je vrijeme za ručak. Nakon par prvih zalogaja , Lojo je nestao, te im se pridružio nakon ručka na groblju. Za vrijeme ručka vjerojatno je odjurio do groblja, izvadio, poveći glineni vrč u kome je bilo zlato te ga je sakrio.

Dvije Lojine palače “u nizu” - zadnju, poslije one s tri luminara, nije sagradio Lojo.

1892. ili 1893. Lojo je prvi u Krapnu kupio cjelovitu ronilačku opremu, s pumpom za zrak te leut. To je bilo ogromno ulaganje za ono vrijeme za privatnu osobu. Za usporedbu, dvije odgovarajuće opreme, ali bez leuta, darovala je u ono vrijeme Krapljanima Pomorska oblast iz Trsta. Lojo je svoj leut i ronilačku opremu dao drugim Krapljanima u najam, koji su ju koristili za vađenje spužava. Nedugo zatim počeo je na veliko kupovati zemlje u šibenskom Donjem polju, u Grebaštici i na drugim mjestima. Početkom 1910-tih sagradio je tri velike kuće, največe u Krapnu, Krapljani su ih zvali palače. Podigao je sebi i sinu veleban grob sa svojim plitkim poprsjem na nadgrobnom spomeniku, odljevenim u bronci. Da je Ante Milutin postao moćan, ne samo u Krapnu već i u Šibeniku, govori i prijedlog Hrvatske pučke stranke 1926. godine, da ga se predloži za člana Općinskog vijeća u gradu.

Sina Josu Antu Lojo je dobio početkom prosinca 1919. sa svojom drugom ženom Lucijom Tanfara u poodmakloj dobi od 63/64 godine. Za ono vrijeme velika starost i možda ne najbolje zdravstveno stanje tjerali su vjerojatno Loju da je već 1935. dao oženiti još maloljetnog sina s isto tako maloljetnom Ivanicom (Vanom) Milutin u šibenskoj crkvi Gospe vanka grada. Krapljani su se uvijek vjenčavali u svojoj crkvi u Krapnu. I ovdje je Lojo htio pokazati svoje bogatstvo. Kako su budući supružnici bili maloljetni, trebalo je odobrenje njihovih roditelja, a zbog toga jer su bili rod u drugom i trećem koljenu također odobrenje ordinarijata šibenske biskupije. Vjenčanje Jose Ante Milutina (1919. - 1959.) i Ivanice (Vane, 1921. – 1990 .) bilo je na 14.12.1935. Vjenčao ih je velečasni Ferdinand Pavlov, vikar franjevačkog samostana. Razlog da je mladenka bila rodica u drugom koljenu, leži vjerojatno u tome da je Lojo želio da bogatstvo ostane sačuvano u široj obitelji.

Brak Lojina sina

Brak Lojina sina Jose Ante s Ivanicom (Vanom) nije dugo trajao, razveli su se, nisu imali djece. Joso je otišao u Split, gdje se oženio Milkom s kojom je imao žensku djecu a Ivanica (Vana) se opet udala, tog puta za Petra Velnića (1912. – 1992.) do tada krapljanskog fratra fra Lovru, koji se „svukao“, kako bi mogao oženiti Ivanicu (Vanu). Oni nisu imali djece.

Nacionalizacija

Nakon drugog svjetskog rata, dvije Lojine palače su bile nacionalizirane, isto tako leut s ronilačkom opremom; tako se izjalovio Lojin plan da bogatstvo ostane u obitelji.

Jedna od Lojinih palača u Krapnu - ujedno jedna od tri škole u Krapnu

O Lojinu zlatu govorilo se u Krapnu kao o bjelodanoj činjenici. To smo slušali kao djeca a i kasnije od svojih djedova i baka, koji su bili Lojini suvremenici. Krapan je u ono vrijeme bio zbijen, na malom prostoru živjelo je mnogo više od hiljadu duša. Ništa se nije moglo sakriti.

Kraljevi i zlato

Bosansko kraljevstvo nije bilo dugovijeko niti moćno kao mnoga druga kraljevstva u Europi. Nisu ostali velebni dvori, utvrde, rezidencije, koji bi govorile o njegovoj moći. Ipak nisu bili siromašni kao crkveni miševi. Bosna je bila bogata rudama (Srebrenica), Dubrovčani su im plaćali, da bi mogli u Bosni slobodno trgovati, vlast je ubirala poreze. Ne znamo koliko su bili bogati bosanski vladari, ali malo je vjerojatno da nisu imali zlata i srebra jer su svi vladari po svijetu od pamtivijeka nastojali napuniti svoje riznice. Kada su bili primorani napustiti vlast, sa sobom su uvijek nosili zlato i srebro. Od pada Bosne do njenog dolaska u Rim, kraljica je sa svojom pratnjom četiri godine putovala, bolje rečeno bježala, po našim krajevima. Troškova je imala a o primanjima se ništa ne zna. Zato se je često obraćala moćnima i molila za pomoć. Kada je došla u Rim papa joj je dodijelio izdašnu financijsku pomoć. Godine 1463. morala je napustiti Bosnu, ne iznenada i preko noći, jer su svi bili svijesni turske opasnosti, imala je vremena da uzme svoje dragocjenosti. Prije nego će se ukrcati na lađu i krenuti prema Pesaru, ona je iz iskustva znala da će joj u Italiji biti osiguran život, pa je zlato i srebro, koje joj je još ostalo, vjerojatno zakopala na Krapnu, gdje je boravila u samostanu sv. Križa zadnjih osam do devet mjeseci pred odlazak u Rim.

Lokacija

Lojo je kopao na današnjem starom krapljanskom groblju, koje se nalazi odmah uz crkvu. Dijeli ih samo uska ulica. Ulaz i izlaz u tu crkvu, bio je prije proširenja 1939. godine, točno nasuprot vrata toga groblja. Na mjestu gdje je kopao, Lojo je sagradio svoj dojmljiv grob, koji je udaljen od ulaza dvanaest koraka (12 apostola) i nalazi se na lijevoj strani (srce u prsima).

Vrlo lako zapamtiti!

Izvor: Tomo Curavić

Galerija

Lojin grob na starom groblju u Krapnu, lijevo od njega je veliki križ postavljen u spomen Krapljanima poginulim braneći u 16. st. otok od Turaka, a u pozadini je župna crkva.

Lojin grob na starom groblju u Krapnu

Bilješka

Bilješka: autor piše Krapan a ne Krapanj. Još i danas stari Krapljani i Brodaričani, koriste taj naziv, koji se stoljećima koristio. Žitelji Krapna sebe su nazivali Krapljanima. Nikako drugačije! Išli su u Krapan (naime u selo), nikad na Krapan (na otok)! Autor ipak piše na Krapnu, zašto? Zato jer se Krapan u vrijeme boravka kraljice Katarine tek počeo naseljavati bjeguncima s kopna. Selo Krapan još nije postojalo.

Zahvala

Autor se zahvaljuje Denisu Svirčiću iz San Pedra u Kaliforniji, koji ga je opskrbio genealoškim podacima o Lojinoj obitelji.