J.S. Bach – Treći bradenburški koncert i o stranim jezicima

Piše: cap. Marijan Maro Brajac

Od dosadne jesenje nedjelje dosadnije je samo jesenje nedjeljno veče u Francuskoj, pogotovo kad pada ona gusta, gusta kišica. Ombrela ne treba,ali nakon par minuta čovjek osjeti da je mokar do kože.
Uske ulice Rouena izgledaju još tužnije pod žućkastom svjetlošću neona za koji kažu da je prijatniji oku od onog prvotnog, srebrenastog sjaja.

Ide stari mačak ulicom, a njegov mali sin pomalo šljapka za njim. Otac ga uči u kojim kontejnerima može da nađe hrane, pored koje mesare u kanti može naći komadićak mesa, gdje su najbolji restorani gdje uvijek ostane neki slasni zalogaj, u kojim dvorištima ima oštar pas i tako redom.
Odjednom iz sporedne ulice iziđe jedan bokser. Gegavo ide onako krupan. Mali mačak, smrznut od straha, šapne ocu: Tata, gotovi smo, ovaj će nas pojesti.
Kad su došli skoro jedan do drugoga, stari mačak se okrenu prema boksera i dreknu: Vau, vau! Bokser isto tako zagudi duboko: Vau, vau. Svak produži svojim putem.
Kako si ti tata hrabar - reče mali mačak svom ocu. Ma nisam ja nimalo hrabar- odgovori stari mačak. I ja sam se prepao kad sam ga vidio, jesam - reče stari mačak. Izvuklo nas je što malo govorim strane jezike.

Grad sam poznavao više nego dobro. Po izlasku sa zadnje večernje predstave u kinu, krenuo sam kroz stari dio Rouena da što prije dođem do taksi stanice. Poznata mi je ta stara, uska ulica. U sredini nje, baš na užem dijelu, visoki zid skriva zgradu konventa časnih sestara. Vide se samo prozori najvišljeg sprata.
Veče je odavno, a grad težak od vlage koja pada u grumenima ne želeći da bude kiša. Nakon par minuta vlaga učini da je čovjek mokar do kože.
Zvukovi Bachovog Trećeg bradenburškog koncerta koji su dolazili sa nekog klavira, gore, na vrhu zgrade, učiniše da se zaustavim. Prijali su mi ti tonovi koji su toliko drugačiji od one brodske sredine.
Naslonio sam se na zid sa poluzatvorenim očima. Na ulici ionako nema nikoga pa mi je svejedno. Nekad je lijepo, onako, molat sve imbando i ne misliti što će ko rijeti.
U nekom času se prenuh. Pređoh rukom preko mokre gole glave kad mi se učinilo kao da čujem neko dahtanje. Spustih pogled prema podu i sretoh se sa pogledom velikog njemačkog ovčara koji me njuši.
Iza njega tri mladića u radnim, zelenkastim policijskim odorama. Pištolji velikog kalibra za pasom, uz par lisica. Nemaju na glavama one smiješne,visoke, okrugle kape kao iz filmova sa Fenandelom. Beretke sa grbom nagnute prema desnom uhu daju sliku snage, sile, prije da rećem.
Srednji među njima ima i automat. Nije uperen u mene, ali ako zatreba ne treba mu mnogo.
Vaše dokumente gospodine - progovara jedan. Počeh žurno da kopam po džepovima. Za vraga ne da nemam nikakav dokument kod sebe, nego nemam ni autobusnu kartu.
Uz ispriku, tuc-muc, više uz pomoć ruka nego verbalno rekoh im tko sam i što sam. Čak sam znao napamet broj matrikule i datum izdavanja. Rekoh im da zovu odsjek lučke policije i da izvrše provjeru.
Nakon kratkog vremena i provjere putem motorole, rekoše mi: Gospodine,imate sreće više nego što znate. Hajdete čim prije, bez zadržavanja, na brod. Druga patrola neće sigurno s vama raspravljati nego će vas samo privesti.
Obećah im da hoću, čim prije. Žurio sam laganom nizbrdicom, a iza mene su se još čuli zvuci toga Bachovog koncerta.
Francuski nikad nisam učio. Ne znam ga, ali ako ne držim ruke u džepu u stanju sam nekako da se sporazumijem.
Dobro je znati strane jezike, barem malo, najminimalnije. Nikad se ne zna.
Žurim kroz onu sumaglicu i onu kišicu rasparanu zracima škiljavih svijetiljki u starome dijelu Rouena. Rouen, grad fajanse, grad slikara,grad mostova. Tako ga zovu.
Rouen, grad u kome je na lomači izgubila svoj mladi život poznata heroina, Ivana, Jovana Orleanska, Jeanne d’Arc. Mjesto gdje je bila lomača na kojoj je spaljena stoji kao spomen ploča na početku mosta koji tu prelazi preko Sene.
Pa onako, objektivno i subjektivno, ništa dosadnije od jesenje nedjeljne večeri u Francuskoj, kad na ulici nema ni psa.
Dobro, nije baš da nema ni jednoga. Nađe se poneki. Vidio sam to svojim očima. Žurim prema taksi stanici. Zvonici one čuvene ruenske katedrale probijaju banke magle i kako odmičem tako se stapaju s’ njima.
Inače, je li me bilo strah kad sam vidio onu policijsku ophodnju - jeste.
Eto, izvuklo me to što malo govorim strane jezike. Ne sve, naravno. Samo neke, a i njih pomalo.