Dioklecijan/Sanbox

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.

Dioklecijan

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; rođen vjerojatno oko 244., umro između 311. i 316.) bio je rimski car od 284. do 305. godine. Njegova vladavina označila je završetak najteže faze Krize 3. stoljeća i početak političkoga, upravnoga i ideološkoga preoblikovanja Rimskoga Carstva koje se uobičajeno povezuje s kasnom antikom.[1][2]

Dioklecijan je stabilizirao državu nakon desetljeća građanskih ratova, vojnih uzurpacija, vanjskih napada, inflacije i poremećaja u upravi. Uveo je sustav zajedničke vladavine poznat kao tetrarhija, povećao broj provincija, razdvojio brojne civilne i vojne ovlasti, preuredio porezni i monetarni sustav te ojačao carski dvor i sakralni autoritet vladara.[3][4]

Njegovu je vladavinu obilježio i posljednji veliki državno organizirani progon kršćana u Rimskom Carstvu, započet 303. godine. Intenzitet i trajanje progona razlikovali su se među pojedinim dijelovima Carstva, a odgovornost i uloge Dioklecijana, Galerija i drugih tetrarha predmet su historiografskih rasprava.[5][6]

Dana 1. svibnja 305. Dioklecijan se dobrovoljno odrekao vlasti zajedno sa suvladarom Maksimijanom i povukao u rezidencijalno-utvrđeni kompleks podignut kraj Salone. Na području toga kompleksa tijekom kasne antike i srednjega vijeka oblikovala se povijesna jezgra današnjega Splita.[7]

Ime, podrijetlo i rani život

Medaljon s prikazom cara Dioklecijana
Medaljon s prikazom cara Dioklecijana.

O Dioklecijanovu ranom životu nema mnogo pouzdanih podataka. U kasnoantičkoj se tradiciji navodi da je bio Dalmatinac i da je potjecao iz skromne obitelji. Rođen je pod imenom Dioklo ili Diocles, dok je prošireno rimsko carsko ime uzeo nakon uspona na vlast.[1][8]

Točno mjesto rođenja nije dokazano. U historiografiji su se predlagali Salona i njezina okolica, Diokleja u rimskoj provinciji Dalmaciji te druga mjesta. Veza imena Diocles ili Diocletianus s gradom Dioklejom nije općeprihvaćena i ne smije se prikazivati kao potvrđena činjenica.[9]

Pretpostavlja se da je društveni uspon ostvario vojnom službom. Tijekom vladavine cara Kara i njegovih sinova dosegnuo je visoke zapovjedne položaje, ali pojedinosti njegove karijere prije 284. godine ostaju slabo dokumentirane.[2]

Uspon na vlast

Karta rimske provincije Dalmacije
Rimska provincija Dalmacija, iz koje je potjecao Dioklecijan.

Nakon smrti cara Numerijana u Maloj Aziji u studenome 284. vojska je Diokla proglasila carem. Prema antičkoj predaji, na vojnom je zboru ubio pretorijanskoga prefekta Apera, optuženoga za Numerijanovu smrt. Priča je u izvorima povezana s proročanstvom da će Dioklo postati car kada ubije „vepra”, jer latinska riječ aper znači vepar; njezina se povijesna vjerodostojnost ne može potvrditi.[10][11]

Dioklecijan je 285. porazio snage cara Karina kod rijeke Margus i postao jedini priznati vladar. Ubrzo je svoga suborca Maksimijana imenovao cezarom, a 286. i augustom. Time je uspostavljena dijarhija, odnosno zajednička vladavina dvojice augusta.[3]

Dioklecijan je u službenoj ideologiji nosio pridjev Iovius, povezan s Jupiterom, dok je Maksimijan bio Herculius, povezan s Herkulom. Ta je simbolika naglašavala božansku zaštitu, hijerarhiju i slogu vladara, a nije značila da se Dioklecijan doslovno smatrao Jupiterovim biološkim sinom.[12]

Tetrarhija

Godine 293. Dioklecijan je sustav proširio imenovanjem dvojice cezara: Galerije je postao njegov mlađi suvladar, a Konstancije Klor Maksimijanov. Tako je nastala tetrarhija, sustav četvorice careva koji su zajednički vladali jednim Carstvom.[2]

Karta područja djelovanja tetrarha
Područja djelovanja članova prve tetrarhije. Granice nisu predstavljale četiri neovisne države.

Tetrarhija nije bila formalna podjela Carstva na četiri samostalne države. Svaki je vladar imao vlastitu rezidenciju, dvor, vojsku i područje neposrednoga djelovanja, ali zakoni, pobjede i carska legitimnost predstavljani su kao zajednički. Dioklecijan je kao stariji august imao prvenstvo unutar kolegija.[4]

Sustav je trebao omogućiti brži odgovor na napade i pobune te urediti nasljeđivanje: cezari su trebali naslijediti auguste, a zatim imenovati nove cezare. Dok je Dioklecijan zadržavao autoritet, sustav je uglavnom funkcionirao. Nakon abdikacije 305. dinastičke ambicije, vojna lojalnost i suparništva ubrzo su izazvali nove građanske ratove.[3]

Ratovi i vanjska politika

Tetrarsi su vodili ratove na Rajni i Dunavu, u Britaniji, Africi, Egiptu i na istočnoj granici. Dioklecijan je djelovao ponajprije na Balkanu, u Egiptu i na Istoku, dok su Maksimijan, Konstancije i Galerije vodili druge velike operacije.[2]

Posebno je važan bio rat s Perzijskim Carstvom. Nakon početnoga poraza Galerije je 298. ostvario veliku pobjedu nad kraljem Narsehom. Mirovni sporazum ojačao je rimski položaj u Mezopotamiji i Armeniji te donio razdoblje relativne stabilnosti na istočnoj granici.[4]

Državne reforme

Dioklecijanove promjene nisu provedene jednim činom niti su sve bile isključivo njegovo osobno djelo. Mnoge su nastale postupno u suradnji sa suvladarima, a neke su dovršene ili dodatno razvijene pod Konstantinom i njegovim nasljednicima.[2]

Upravna reforma

Broj provincija znatno je povećan kako bi upravne jedinice bile manje i lakše nadzirane. Provincije su okupljane u veće cjeline, dijeceze, kojima su upravljali vikari. Sustav teritorijalnih pretorijanskih prefektura u konačnom obliku pripada kasnijem razvoju 4. stoljeća, pa ga nije precizno u cijelosti pripisivati Dioklecijanu.[3]

Civilne i vojne ovlasti postupno su razdvajane. Cilj je bio učinkovitije upravljanje i smanjenje mogućnosti da provincijski namjesnik, istodobno raspolažući vojskom i civilnom vlašću, lako podigne pobunu.[4]

Vojna reforma

Povećan je broj vojnih jedinica i zapovjedništava, ojačane su granice i razvijena mogućnost raspoređivanja snaga između više kriznih područja. Točan opseg Dioklecijanova povećanja vojske i odnos pograničnih i pokretnih postrojbi predmet su rasprava, a potpuno razvijena podjela kasnorimske vojske nastala je poslije njega.[3]

Porezna reforma

Državni su prihodi uređeni sustavnijim popisivanjem stanovništva, zemljišta i proizvodnih sposobnosti. Porezne obveze procjenjivane su prema povezanim jedinicama zemlje i radne snage, koje se u izvorima opisuju pojmovima iugum i caput. Sustav je osiguravao predvidljivije prihode za vojsku i upravu, ali je mogao predstavljati teško opterećenje stanovništvu.[2]

Monetarna politika i Edikt o najvišim cijenama

Dioklecijan je pokušao obnoviti pouzdanost novca izdavanjem novih nominala i promjenama u kovničkom sustavu. Monetarne mjere nisu uklonile inflacijske pritiske.[4]

Godine 301. objavljen je Edikt o najvišim cijenama (Edictum de pretiis rerum venalium), kojim su određene najviše dopuštene cijene velikoga broja roba, usluga i nadnica. Edikt je osuđivao pohlepu i špekulaciju, ali ga je bilo teško provoditi te nije trajno riješio gospodarske probleme. Sačuvani ulomci edikta važan su izvor za gospodarsku povijest kasnoga Rimskog Carstva.[1]

Pravo i carske konstitucije

Iz Dioklecijanova vremena sačuvan je velik broj carskih reskripata. Oni pokazuju snažnu vezu s tradicijom klasičnoga rimskog prava, premda su društvene i upravne promjene postupno stvarale obilježja postklasičnoga razdoblja.[13]

Carska vlast i religijska politika

Dioklecijan je pojačao ceremonijalnu udaljenost cara od podanika i naglašavao sakralni karakter vlasti. Tradicionalni rimski kultovi i sloga tetrarha bili su važni dijelovi službene ideologije.[4]

Prije progona kršćana vlast je poduzela mjere protiv manihejaca, koji su zbog perzijskoga podrijetla religije i zatvorenosti zajednice predstavljani kao politički i vjerski sumnjivi. To pokazuje da Dioklecijanova represivna religijska politika nije bila usmjerena samo na kršćane.[2]

Veliki progon kršćana

Prvi edikt protiv kršćana objavljen je u Nikomediji u veljači 303.. Slijedili su dodatni edikti. Naređivani su rušenje crkava, predaja i uništavanje svetih knjiga, gubitak pojedinih pravnih prava, zatvaranje klera i, u kasnijoj fazi, obvezno žrtvovanje rimskim bogovima. Kazne i provedba razlikovale su se prema području, društvenom položaju i odluci lokalnih vlasti.[6]

U zapadnim dijelovima pod Konstancijem Klorom progon je bio blaži i kraći, dok je na Istoku, osobito pod Galerijem i Maksiminom Dajom, bio dugotrajniji i nasilniji. Zbog toga izraz „progon 303.–311.” opisuje opći okvir, ali ne jednako iskustvo svih kršćanskih zajednica.[5]

Galerije je u travnju 311. izdao edikt o toleranciji kojim je priznao kršćanima pravo okupljanja pod uvjetom lojalnosti državi. Godine 313. Konstantin i Licinije dogovorili su u Milanu politiku vjerske tolerancije i povrata oduzete imovine, poznatu pod uobičajenim, premda tehnički pojednostavljenim nazivom „Milanski edikt”.[10][14]

Najvažniji narativni izvori o progonu, osobito Laktancije i Euzebije, pisani su iz kršćanske i polemičke perspektive. Ne treba ih odbaciti, ali njihove tvrdnje valja uspoređivati s pravnim tekstovima, natpisima, arheološkim dokazima i drugim antičkim autorima.[1]

Obitelj

Dioklecijanova supruga bila je Aurelija Priska, a jedino poznato dijete kći Galerija Valerija, udana za Galerija. Natpis iz Salone koji spominje Prisku važan je epigrafski dokaz njezina položaja u carskoj reprezentaciji.[15]

Kršćanski izvori navode da su Priska i Valerija bile prisiljene žrtvovati bogovima te ih katkad povezuju s kršćanstvom. Njihova osobna vjerska pripadnost nije pouzdano utvrđena.[10]

Abdikacija i posljednje godine

Dioklecijan i Maksimijan abdicirali su 1. svibnja 305., čime su cezari Galerije i Konstancije postali augusti. Razlozi abdikacije uključivali su Dioklecijanov plan nasljeđivanja i narušeno zdravlje, ali se omjer tih čimbenika ne može sa sigurnošću odrediti.[7]

Nakon povlačenja Dioklecijan je zadržao naslov i ugled starijega augusta. Godine 308. sudjelovao je na sastanku u Karnuntu, gdje su tetrarsi pokušali riješiti krizu vlasti. Odbio je trajni povratak na prijestolje.[2]

Poznata anegdota tvrdi da je na poziv da ponovno zavlada odgovorio kako njegovi sugovornici ne bi inzistirali kada bi vidjeli kupus koji uzgaja vlastitim rukama. Anegdota je simbol povlačenja iz politike, ali nije sigurno doslovno povijesno svjedočanstvo.[11]

Smrt

Datum i okolnosti Dioklecijanove smrti nisu pouzdano utvrđeni. U izvorima i modernoj literaturi pojavljuju se godine 311., 312., 313. i 316., kao i različite priče o bolesti, izgladnjivanju ili samoubojstvu. Zbog proturječnosti izvora nije opravdano navoditi 312. godinu kao sigurnu.[16][7]

Najčešće se pretpostavlja da je umro u svojoj rezidenciji kraj Salone i bio pokopan u monumentalnoj oktogonalnoj građevini unutar kompleksa. Ni mjesto ukopa ni kasnija sudbina njegovih ostataka nisu izravno potvrđeni sačuvanim grobom ili natpisom.[16]

Dioklecijanova palača

Rekonstrukcija izvornog izgleda Dioklecijanove palače
Jedna od rekonstrukcija izvornoga izgleda Dioklecijanove palače.

Kompleks poznat kao Dioklecijanova palača podignut je uz more u blizini Salone, na području današnjega Splita. Gradnja se najčešće smješta približno između kraja 3. stoljeća i abdikacije 305., ali točan početak i završetak pojedinih faza nisu sigurni.[17][18]

Naziv „palača” ne opisuje potpuno njezinu složenu narav. Bila je istodobno carska rezidencija, utvrđeni kompleks, gospodarsko i upravno središte te prostor snažno oblikovan carskim ceremonijalom i religijskom simbolikom.[19]

Tlocrt i organizacija

Kompleks je približno pravokutna oblika, s bedemima, kulama i četirima glavnim vratima. Dvije glavne ulice dijelile su unutrašnjost. Sjeverni dio sadržavao je niz pravilno raspoređenih prostora različite namjene, dok je južni dio uz more bio povezan s carevim rezidencijalnim i ceremonijalnim prostorima.[17]

Podjela na „vojni sjever” i „carski jug” korisna je kao opći opis, ali funkcija svih građevina nije potpuno razjašnjena. Novija istraživanja upozoravaju na naknadne pregradnje i na mogućnost da su pojedini dijelovi imali drukčiju ili promjenjivu namjenu.[20]

Peristil i Vestibul

Peristil je bio središnji ceremonijalni prostor južnoga dijela kompleksa. Povezivao je pristup carskim odajama, oktogonalnoj građevini i hramovima. Arhitektonska scenografija omogućavala je javno pojavljivanje cara i naglašavala njegov uzvišeni položaj.

Vestibul je monumentalna kružna dvorana s kupolom, smještena na putu od Peristila prema južnim odajama. Bio je reprezentativna prijelazna prostorija, a njegova akustika i arhitektura i danas svjedoče o ceremonijalnoj funkciji prostora.[17]

Oktogonalna građevina – mauzolej i današnja katedrala

Rekonstrukcija oktogonalne građevine u Dioklecijanovoj palači
Rekonstrukcija građevine koja se tradicionalno tumači kao Dioklecijanov mauzolej.

Oktogonalna građevina istočno od Peristila tradicionalno se tumači kao Dioklecijanov mauzolej. Takvo tumačenje podupiru njezin položaj, oblik, ikonografija i kasnoantičke usporedbe, ali su pojedini autori predlagali i složenije kultne funkcije. Stoga je „mauzolej” prevladavajuće, ali ne apsolutno neupitno tumačenje.[21][22]

Građevina je u ranome srednjem vijeku pretvorena u katedralu svetoga Dujma. Prenamjena careva spomenika u kršćansku crkvu snažan je primjer dugotrajnoga preoblikovanja antičke baštine.

Reljefni friz i portreti u unutrašnjosti različito su tumačeni. U literaturi se raspravlja o prikazima Dioklecijana, Priske, erota, lova, girlandi i simbolima apoteoze.[23][24]

Hram zapadno od Peristila

Građevina koja se u turističkoj i starijoj stručnoj literaturi redovito naziva Jupiterovim hramom u srednjem je vijeku pretvorena u krstionicu svetoga Ivana. Njezina izvorna posveta nije sačuvana u natpisu, pa su predlagani Jupiter, carski kult i druge kultne funkcije. Naziv „Jupiterov hram” stoga treba shvatiti kao tradicionalan, a ne potpuno dokazan.[18]

Podrumi odnosno supstrukcije

Supstrukcije Dioklecijanove palače
Supstrukcije ispod južnih odaja palače.

Prostori poznati kao „podrumi” prvenstveno su supstrukcije koje su nosile južne carske odaje i izravnavale pad terena prema moru. Njihova dobra očuvanost važna je za rekonstrukciju tlocrta gornjih, danas većinom nestalih prostorija.[17]

Egipatski elementi i sfinge

U kompleks su donesene egipatske sfinge i drugi predmeti. Njihova prisutnost povezuje se s carskim reprezentativnim programom, Dioklecijanovim boravkom u Egiptu, univerzalnim pretenzijama rimske vlasti i složenim religijskim simbolizmom. Pojedina ikonografska tumačenja, uključujući poistovjećivanja s Izidom, Amonom ili carskim genijem, ostaju predmet rasprave.[21]

Akvedukt

Sačuvani lukovi Dioklecijanova akvedukta
Sačuvani dio Dioklecijanova akvedukta.

Akvedukt je dovodio vodu iz izvora rijeke Jadro. Bio je nužan za opskrbu velikoga kompleksa, termi, fontana i stanovništva. Trasa i građevinski ostaci svjedoče o opsegu kasnoantičkoga infrastrukturnog zahvata.

Kasnija preobrazba u grad

Nakon propadanja Salone u 7. stoljeću dio stanovništva sklonio se na područje nekadašnjega carskog kompleksa. Antičke građevine postupno su pregrađivane, ulice su mijenjale funkciju, a unutar zidina razvio se srednjovjekovni grad. Današnji Split zato nije samo grad „pokraj” palače, nego grad koji je dijelom izrastao unutar njezine antičke strukture.

Dioklecijan u kulturnoj memoriji

Dioklecijan je u kršćanskoj tradiciji stoljećima ponajprije prikazivan kao progonitelj. Humanistička i novovjekovna historiografija postupno je više pozornosti posvećivala njegovim reformama, a moderna istraživanja nastoje povezati političku, pravnu, gospodarsku, vojnu, religijsku i graditeljsku dimenziju njegove vladavine.[12]

U hrvatskoj književnosti, kazalištu, publicistici i filmu pojavljuju se brojni „Dioklecijani”: od povijesnih drama i lokalnih legendi do modernih biografija i izložbi. Ta djela imaju važnu kulturnu vrijednost, ali njihove zaplete ne treba nekritički prenositi u povijesni prikaz.[25][26]

Nasljeđe

Dioklecijanove reforme pridonijele su stabilizaciji Carstva, ali su istodobno povećale opseg uprave, porezne zahtjeve i ceremonijalnu udaljenost cara. Tetrarhija se kao sustav nasljeđivanja raspala, no kolegijalna vladavina, administrativna podjela i kasnorimska carska ideologija ostavile su dugotrajan utjecaj.

Njegovo je nasljeđe proturječno: bio je uspješan vojni i državni reformator, ali i vladar pod kojim je započeo težak progon kršćana. Povijesna procjena ne zahtijeva izbor između „reformatora” i „progonitelja”, nego istodobno razmatranje obiju dimenzija.

Dioklecijanova palača najvidljiviji je materijalni spomenik njegove vladavine i temeljni dio povijesnoga identiteta Splita i Dalmacije. Povijesna jezgra Splita s palačom upisana je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Kronologija

Godina Događaj
oko 244. Pretpostavljena godina rođenja; mjesto nije pouzdano utvrđeno.
20. studenoga 284. Vojska ga proglašava carem nakon Numerijanove smrti.
285. Pobjeđuje Karina i učvršćuje vlast.
286. Maksimijan postaje august i Dioklecijanov suvladar.
293. Galerije i Konstancije Klor imenovani su cezarima; uspostavljena je prva tetrarhija.
298. Rimska pobjeda nad Perzijom i povoljan mirovni sporazum.
301. Objavljen Edikt o najvišim cijenama.
veljača 303. Početak Velikoga progona kršćana.
1. svibnja 305. Dioklecijan i Maksimijan abdiciraju.
308. Dioklecijan sudjeluje na sastanku u Karnuntu.
311.–316. Razdoblje u kojemu različiti izvori smještaju njegovu smrt.

Galerija

  • Dioklecijanova palača i povijesna jezgra Splita iz zraka.
    Dioklecijanova palača i povijesna jezgra Splita iz zraka.
  • Peristil.
    Peristil.
  • Tradicionalno nazvani Jupiterov hram, danas krstionica.
    Tradicionalno nazvani Jupiterov hram, danas krstionica.
  • Katedrala svetoga Dujma u nekadašnjoj oktogonalnoj građevini.
    Katedrala svetoga Dujma u nekadašnjoj oktogonalnoj građevini.
  • Zlatna vrata.
    Zlatna vrata.
  • Egipatska sfinga na Peristilu.
    Egipatska sfinga na Peristilu.
  • Ostaci antičke Salone.
    Ostaci antičke Salone.

Odabrani antički izvori

  • Aurelije Viktor, De Caesaribus.
  • Epitome de Caesaribus.
  • Eutropije, Breviarium ab Urbe Condita.
  • Euzebije Cezarejski, Historia Ecclesiastica.
  • Laktancije, De mortibus persecutorum.
  • Panegiričari, Panegyrici Latini.
  • Zosim, Nova Historia.

Literatura

  • Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, Cambridge (MA), 1982.
  • Belamarić, Joško. Radovi o Dioklecijanovoj palači, Dioklecijanovu grobu i carskoj reprezentaciji.
  • Cambi, Nenad. Dioklecijan: vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme. Split, 2016.
  • Cambi, Nenad. „Dioklecijan u Splitu”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42, 2010., str. 169–194.
  • Grbešić, Grgo. „Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba”. Diacovensia, 15/1, 2007.
  • Katavić, Antonio. „Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava”. 2024.
  • Kuhoff, Wolfgang. Diokletian und die Epoche der Tetrarchie. Peter Lang, Frankfurt am Main, 2001.
  • Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  • Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, London – New York, 2001.
  • Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split: Residence of a Retired Roman Emperor. Sheffield, 1986.
  • Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, London – New York, 1997.

Bilješke

Reference

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Nenad Cambi, Dioklecijan: vir prudens, moratus callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme, Književni krug Split – Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2016.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Timothy D. Barnes, The New Empire of Diocletian and Constantine, Harvard University Press, Cambridge (MA), 1982.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Pat Southern, The Roman Empire from Severus to Constantine, Routledge, London – New York, 2001.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Stephen Williams, Diocletian and the Roman Recovery, Routledge, London – New York, 1997.
  5. ↑ 5,0 5,1 Grgo Grbešić, „Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba”, Diacovensia, 15/1, 2007., str. 21–42.
  6. ↑ 6,0 6,1 Antonio Katavić, „Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 2024.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Nenad Cambi, „Dioklecijan u Splitu”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42, 2010., str. 169–194.
  8. ↑ Epitome de Caesaribus, 39.
  9. ↑ Nenad Cambi, „Toma Arhiđakon, Dioklecijan, tetrarsi, Dioklecijanova palača”, znanstveni rad.
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 Laktancije, De mortibus persecutorum.
  11. ↑ 11,0 11,1 Aurelije Viktor, De Caesaribus.
  12. ↑ 12,0 12,1 Wolfgang Kuhoff, „Kaiser Diokletian und seine Herrschaft in der Einschätzung deutschsprachiger Historiker vom 15. bis 18. Jahrhundert”.
  13. ↑ Samir Aličić, „Iuris sollemnitas u Dioklecijanovim konstitucijama”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 43/3–4, 2006., str. 553–576.
  14. ↑ Euzebije Cezarejski, Historia Ecclesiastica.
  15. ↑ Jasna Jeličić-Radonić, „Aurelia Prisca”, znanstveni rad.
  16. ↑ 16,0 16,1 Joško Belamarić, „Profanacija Dioklecijanova groba po Amijanu Marcelinu (XVI, VIII, 3–7)”, znanstveni rad.
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 17,3 Tomislav Marasović, Dioklecijanova palača, Split.
  18. ↑ 18,0 18,1 John J. Wilkes, Diocletian's Palace, Split: Residence of a Retired Roman Emperor, Sheffield, 1986.
  19. ↑ Joško Belamarić, radovi o Dioklecijanovoj palači i njezinoj carskoj namjeni.
  20. ↑ Anita Penović, Nebojša Cingeli i Katja Marasović, „Rimska tržnica – macellum u Splitu”.
  21. ↑ 21,0 21,1 Ivo Babić, „Egipatski utjecaji u Dioklecijanovoj palači”.
  22. ↑ Radoslav Bužančić, „Peripter Jovijevog mauzoleja u Splitu”, 2025.
  23. ↑ Duje Rendić-Miočević, „O uništenom središnjem motivu friza Dioklecijanova mauzoleja u Splitu”.
  24. ↑ Ivo Babić i Dunja Babić, „Eroti kao lovci na reljefima u poligonalnom zdanju (splitskoj katedrali) u Dioklecijanovoj palači u Splitu”.
  25. ↑ Ivan Bošković, „Svi hrvatski Dioklecijani”, Croatica et Slavica Iadertina, 4, 2008., str. 401–435.
  26. ↑ Nenad Cambi, „Ogrizovićev Dioklecijan – realnost ili fikcija?”, Senjski zbornik, 48, 2021., str. 365–376.
Dobavljeno iz "https://dalmapedia.org/index.php?title=Dioklecijan/Sanbox&oldid=20867"