Dioklecijan

Izvor: Dalmatinski internetski libar
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!.

Dioklecijan

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; oko 244. – pretpostavlja se 312.) bio je rimski car od 284. do 305. godine i jedan od najznačajnijih vladara kasnoga Rimskog Carstva.[1]

Njegova je vladavina obilježila kraj Krize 3. stoljeća te početak razdoblja poznatoga kao kasna antika.[2]

Proveo je opsežne upravne, vojne, porezne i monetarne reforme kojima je stabilizirao Carstvo nakon desetljeća političkih previranja, građanskih ratova i gospodarske krize.[3]

Uveo je tetrarhiju, sustav zajedničke vladavine četvorice careva, nastojeći osigurati učinkovitije upravljanje golemim Rimskim Carstvom i uredan prijenos vlasti.[4]

Dioklecijan je poznat i po posljednjem velikom progonu kršćana, započetom 303. godine.[5]

Najvažniji pisani izvori o tim događajima potječu od kršćanskih autora, ponajprije Laktancija i Euzebija Cezarejskog. Budući da su pisani iz izrazito kršćanske perspektive i s apologetskom svrhom, suvremena ih historiografija ne prihvaća nekritički, nego ih uspoređuje s drugim antičkim izvorima, arheološkim nalazima, epigrafskim dokazima i rezultatima novijih istraživanja.[6]

Jedinstven je među rimskim carevima po tome što se 1. svibnja 305. godine dobrovoljno odrekao carske vlasti i povukao u palaču koju je dao sagraditi u blizini Salone. Iz te će se palače tijekom stoljeća razviti današnji Split.[7]

Dioklecijan je i danas predmet brojnih historiografskih rasprava. Dok ga jedni smatraju jednim od najvećih reformatora Rimskog Carstva, drugi njegovu vladavinu ponajprije promatraju kroz Veliki progon kršćana. Suvremena historiografija nastoji njegovu ulogu sagledati u cjelini, vrednujući političke reforme, gospodarsku obnovu, vojnu organizaciju, religijsku politiku i materijalnu baštinu koju je ostavio.[8]

Život

Medaljon s prikazom cara Dioklecijana
Medaljon s prikazom cara Dioklecijana.

O Dioklecijanovu ranom životu sačuvano je razmjerno malo pouzdanih podataka.[9] Pretpostavlja se da je rođen oko 244. godine, najvjerojatnije na području rimske provincije Dalmacije, u okolici Salone, tadašnjega glavnog grada provincije.[10] Točno mjesto njegova rođenja nije poznato, a antički izvori donose različite podatke.[11]

Rođen je pod imenom Diocles, vjerojatno grčkoga podrijetla. Nakon dolaska na vlast, u skladu s rimskom tradicijom, uzeo je ime Gaius Aurelius Valerius Diocletianus.[12]

Pretpostavlja se da nije potjecao iz ugledne senatorske obitelji, nego iz skromnijega društvenog sloja. U razdoblju kada je rimska vojska predstavljala jedan od glavnih putova društvenoga uspona, vojnička služba omogućila mu je postupno napredovanje kroz državnu hijerarhiju.[13]

Vojna karijera i uspon na vlast

Karta rimske provincije Dalmacije
Rimska provincija Dalmacija, iz koje je potjecao Dioklecijan.

Dioklecijan je vojnu karijeru gradio tijekom razdoblja obilježenoga čestim građanskim ratovima, vanjskim prijetnjama i brzom smjenom careva. Istaknuo se kao sposoban vojni zapovjednik i administrator te je tijekom vladavine cara Kara i njegovih sinova obnašao visoke vojne dužnosti.[14]

Nakon iznenadne smrti cara Numerijana 284. godine vojska je Dioklecijana proglasila carem.[15] U antičkim je izvorima sačuvana poznata epizoda prema kojoj je tijekom vojnoga zbora vlastoručno ubio pretorijanskoga prefekta Apera, kojega je optužio za carevu smrt. Budući da latinska riječ aper znači vepar, kasniji su autori taj događaj povezivali s proročanstvom prema kojem će Dioklecijan postati car tek kada ubije "vepra". Povijesnu vjerodostojnost ove predaje nije moguće sa sigurnošću potvrditi.[16]

Godine 285. pobijedio je cara Karina te postao jedini vladar Rimskog Carstva.[17] Ubrzo nakon toga započeo je opsežnu obnovu države, svjestan da golemo Carstvo više nije moguće učinkovito upravljati dotadašnjim načinom.[18]

Tetrarhija

Najznačajnija politička reforma Dioklecijanove vladavine bilo je uvođenje tetrarhije (grč. tetra – četiri, arche – vlast), sustava zajedničke vladavine četvorice careva.[19]

Reforma je službeno uspostavljena 293. godine imenovanjem Galerija i Konstancija Klora za cezare, dok su Dioklecijan i Maksimijan zadržali naslov augusta.[20]

Tetrarhija
Tetrarhija

Tetrarhija nije predstavljala podjelu Rimskog Carstva na četiri neovisne države. Carstvo je i dalje činilo jedinstvenu političku cjelinu, ali je upravljanje bilo podijeljeno između četvorice vladara, od kojih je svaki bio odgovoran za određeni dio državnog područja. Takav je sustav omogućavao brže donošenje odluka, učinkovitiju obranu granica i lakše upravljanje velikim administrativnim područjima.[21]

Na vrhu hijerarhije nalazila su se dva augusta, stariji i iskusniji carevi, dok su im dvojica cezara bili pomoćnici i određeni nasljednici. Time je Dioklecijan nastojao riješiti jedan od najvećih problema Rimskog Carstva – pitanje mirnog prijenosa vlasti i sprječavanja građanskih ratova nakon smrti ili svrgavanja cara.[22]

Sustav je tijekom Dioklecijanove vladavine uglavnom uspješno funkcionirao. Omogućio je učinkovitiju obranu granica, stabilizirao političke prilike u Carstvu i pridonio obnovi državne uprave. Međutim, nakon njegove dobrovoljne abdikacije 305. godine među nasljednicima su izbili novi sukobi, zbog čega se tetrarhija postupno raspala.[23]

Unatoč tome što nije dugoročno opstala, tetrarhija se smatra jednom od najvažnijih političkih inovacija kasnoga Rimskog Carstva. Pokazala je da je Dioklecijan nastojao prilagoditi državni sustav novim okolnostima, svjestan da jedna osoba više ne može učinkovito upravljati golemim Carstvom.[24]

Reforme

Dioklecijan je tijekom svoje vladavine proveo najopsežniji program državnih reformi još od vremena cara Augusta. Njegov cilj nije bio riješiti samo pojedinačne probleme, nego stvoriti sustav sposoban dugoročno osigurati političku stabilnost, gospodarski oporavak i učinkovitu obranu Rimskog Carstva.[25][26]

Reforme su obuhvatile gotovo sva područja državnog života – upravu, vojsku, porezni sustav, novčani sustav i organizaciju vlasti. Iako pojedine mjere nisu uvijek dale željene rezultate, zajedno su omogućile oporavak Carstva nakon duboke Krize 3. stoljeća te postavile temelje njegova razvoja tijekom sljedećih desetljeća.[27]

Upravna reforma

Dioklecijan je temeljito preuredio državnu upravu kako bi povećao učinkovitost upravljanja i smanjio mogućnost pobuna lokalnih namjesnika. Povećao je broj provincija, koje su organizirane u dijaceze i prefekture, čime je pojedinim upraviteljima smanjena koncentracija moći.[28]

Istodobno je jasno razdvojio civilnu i vojnu vlast. Guverneri provincija više nisu istodobno zapovijedali vojskom, čime je smanjena mogućnost da lokalni vojni zapovjednici iskoriste svoju moć za preuzimanje prijestolja.[29]

Vojna reforma

Vojsku je prilagodio novim sigurnosnim izazovima. Povećan je broj postrojbi, učvršćene su pogranične utvrde te poboljšana organizacija obrane granica. Posebna je pozornost posvećena bržem raspoređivanju vojnih snaga na ugrožena područja.[30]

Takva je reorganizacija omogućila učinkovitiji odgovor na istodobne prijetnje na više dijelova Carstva, što je bilo od presudne važnosti u razdoblju učestalih vanjskih napada i unutarnjih pobuna.[31]

Porezna reforma

Kako bi osigurao stabilne prihode države, Dioklecijan je reorganizirao porezni sustav. Porezne obveze sve su se više temeljile na popisu stanovništva, zemljišta i proizvodnih mogućnosti pojedinih područja.[32]

Cilj reforme bio je ravnomjernije rasporediti porezno opterećenje i osigurati redovito financiranje državne uprave i vojske. Premda je sustav povećao učinkovitost ubiranja poreza, u nekim je područjima stanovništvu predstavljao znatno opterećenje.[33]

Monetarna reforma

Zbog dugotrajne inflacije i slabljenja vrijednosti novca Dioklecijan je pokušao stabilizirati monetarni sustav uvođenjem kvalitetnijega kovanog novca i državnim nadzorom nad gospodarstvom.[34]

Godine 301. izdao je poznati Edikt o najvišim cijenama (Edictum de pretiis rerum venalium), kojim je pokušao ograničiti rast cijena osnovnih proizvoda i usluga. Iako mjera nije dugoročno zaustavila inflaciju, predstavlja jedan od najpoznatijih pokušaja državne kontrole tržišta u antičkom svijetu.[35]

Značenje reformi

Dioklecijanove reforme činile su jedinstven i međusobno povezan sustav. Upravne promjene omogućile su učinkovitije upravljanje državom, vojne reforme povećale su sigurnost granica, porezni sustav osigurao je prihode potrebne za funkcioniranje države, a monetarne mjere nastojale su stabilizirati gospodarstvo.[36]

Zbog opsega i dugoročnog utjecaja tih promjena Dioklecijan se smatra jednim od najvećih reformatora u povijesti Rimskog Carstva. Mnoge ustanove koje je uspostavio nastavile su djelovati i nakon njegove abdikacije te su utjecale na razvoj kasnorimske države.[37]

Vjerska politika

Religija je u Rimskom Carstvu bila važan dio državnoga poretka i javnoga života. Car nije bio samo vrhovni politički vladar nego je imao i istaknutu ulogu u državnom kultu. Održavanje tradicionalnih rimskih religijskih običaja smatralo se jednim od temelja stabilnosti Carstva.[38][39]

Dioklecijan nije uvodio novu religiju, nego je nastojao obnoviti autoritet tradicionalnih rimskih kultova i učvrstiti njihovu povezanost s državom. U skladu s tadašnjim shvaćanjima smatrao je da zajedničko sudjelovanje u javnim žrtvama i obredima pridonosi jedinstvu Carstva i naklonosti bogova prema rimskoj državi.[40]

Za razliku od većine drugih religijskih zajednica, kršćani su odbijali sudjelovati u državnim žrtvama i carskom kultu. Rimske su vlasti takvo odbijanje u određenim okolnostima smatrale ne samo vjerskim nego i političkim pitanjem jer se moglo tumačiti kao odbacivanje državnoga autoriteta.[41]

Prije progona kršćana Dioklecijan je poduzeo mjere i protiv manihejaca, koje su rimske vlasti smatrale stranom i politički nepouzdanom religijskom zajednicom. Time je pokazao da njegova vjerska politika nije bila usmjerena isključivo protiv kršćanstva, nego protiv svih skupina koje su prema tadašnjem shvaćanju mogle predstavljati prijetnju jedinstvu države.[42]

Veliki progon kršćana

Početkom 303. godine Dioklecijan je izdao prvi od nekoliko edikata kojima su uvedene mjere protiv kršćana. Njima su, među ostalim, naređeni rušenje crkava, predaja svetih knjiga državnim vlastima, oduzimanje pojedinih građanskih prava te obveza prinošenja žrtava rimskim bogovima. Oni koji su to odbili mogli su biti kažnjeni zatvorom, prisilnim radom ili smrću, ovisno o okolnostima i odlukama mjesnih vlasti.[43]

Provedba edikata nije bila jednaka u svim dijelovima Rimskog Carstva. U nekim je provincijama progon bio vrlo strog, dok je drugdje bio znatno blaži ili se pojedine odredbe nisu dosljedno provodile. Zbog toga se iskustva kršćanskih zajednica razlikuju od područja do područja.[44]

Najvažniji pisani izvori o Velikom progonu potječu od kršćanskih autora, ponajprije Laktancija i Euzebija Cezarejskog. Njihova su djela od iznimne važnosti jer su nastala razmjerno blizu opisanim događajima. Međutim, budući da su pisana iz izrazito kršćanske perspektive i s jasnom apologetskom svrhom, suvremena ih historiografija ne prihvaća nekritički, nego ih uspoređuje s drugim antičkim izvorima, arheološkim nalazima, epigrafskim dokazima i rezultatima novijih istraživanja.[45][46]

Pitanje odnosa Dioklecijanove obitelji prema kršćanstvu i danas je predmet historiografskih rasprava. Pojedini antički izvori navode da su njegova supruga Priska i kći Galerija Valerija bile povezane s kršćanskom zajednicom ili su pokazivale naklonost prema kršćanstvu. Budući da se ti navodi ponajprije temelje na kršćanskim autorima, suvremena historiografija prema njima pristupa oprezno i uspoređuje ih s drugim dostupnim izvorima.[47]

Trajanje Velikoga progona

  • 303. – izdani prvi edikti protiv kršćana.[48]
  • 305. – Dioklecijan abdicira; sustavni progon tijekom njegove vladavine traje približno dvije godine.[49]
  • 311. – Galerije izdaje Edikt o snošljivosti i prekida sustavne progone.[50]
  • 313. – Milanski edikt Konstantina i Licinija potvrđuje slobodu kršćanskoga bogoslužja.[51]

Ukupno trajanje Velikoga progona iznosilo je približno osam godina (303.–311.), uz velike razlike u intenzitetu među pojedinim dijelovima Rimskog Carstva.[52][53]

Dioklecijanova palača

Rekonstrukcija izvornog izgleda Dioklecijanove palače
Rekonstrukcija izvornoga izgleda Dioklecijanove palače.

Dioklecijanova palača jedan je od najbolje očuvanih spomenika kasnoantičke arhitekture u svijetu i najznačajnije djelo rimske graditeljske baštine na području današnje Hrvatske.[54][55] Izgrađena je na obali Jadranskoga mora, nekoliko kilometara južno od Salone, kao carska rezidencija namijenjena Dioklecijanovu životu nakon abdikacije.[56]

Zašto je sagradio palaču?

Dioklecijan je već tijekom svoje vladavine planirao dobrovoljno povlačenje s prijestolja. Za razliku od većine rimskih careva, koji su vladali do smrti ili bili svrgnuti, odlučio je nakon abdikacije živjeti kao privatna osoba.[57]

Za svoju je rezidenciju odabrao područje u blizini Salone, glavnoga grada rimske provincije Dalmacije, gdje je prema većini povjesničara proveo mladost. Položaj uz more, blizina rodnoga kraja, povoljna klima i mogućnost opskrbe vodom iz rijeke Jadro činili su to mjesto prikladnim za izgradnju reprezentativnoga carskog kompleksa.[58]

Palača nije bila zamišljena samo kao raskošna vila za odmor, nego kao utvrđena rezidencija sposobna osigurati sigurnost bivšega cara i njegova dvora.[59]

Gradnja

Gradnja palače započela je krajem 3. stoljeća, najvjerojatnije oko 295. godine, a glavni su radovi dovršeni prije Dioklecijanove abdikacije 305. godine.[60]

U gradnji su korišteni vapnenac i sedra iz lokalnih kamenoloma, dok je dio kvalitetnoga ukrasnog kamena dopreman iz drugih dijelova Carstva. Za pojedine reprezentativne dijelove korišten je mramor, a iz Egipta su dopremljene sfinge od crvenoga granita, stare više od tisuću godina već u Dioklecijanovo vrijeme.[61]

Arhitektura

Hébrardova rekonstrukcija Dioklecijanove palače
Hébrardov restitucijski plan Dioklecijanove palače.

Dioklecijanova palača predstavlja jedinstvenu kombinaciju rimske vojne utvrde, carske rezidencije i reprezentativne palače.[62] Pravokutnoga je tlocrta, okružena visokim zidinama s kulama i četirima monumentalnim vratima.[63]

Unutrašnjost je bila podijeljena na javni i privatni dio. Sjeverni dio služio je vojnim, upravnim i gospodarskim potrebama, dok su se u južnom dijelu nalazili carevi stambeni prostori i reprezentativne građevine povezane s Peristilom.[64]

Peristil

Peristil je središnji trg palače i njezin reprezentativni prostor. Okružen kolonadama i monumentalnim građevinama, predstavljao je mjesto na kojemu se car pojavljivao pred svojim podanicima i primao izaslanstva. Zbog svojega položaja Peristil je povezivao carske odaje, Vestibul, Mauzolej i Jupiterov hram te je činio simbolično središte cijeloga kompleksa.[65]

Vestibul

Vestibul je monumentalna kružna dvorana smještena između Peristila i carevih privatnih odaja. Služio je kao reprezentativni ulaz u carski rezidencijalni dio palače. Njegova kupola i kružni prostor predstavljaju jedno od najvrjednijih ostvarenja kasnoantičke arhitekture.[66]

Mauzolej

Rekonstrukcija Dioklecijanova mauzoleja
Dioklecijanov mauzolej, danas Katedrala svetoga Dujma.

Dioklecijan je dao sagraditi vlastiti mauzolej kao mjesto svojega budućeg ukopa.[67] Nakon propasti rimske vlasti građevina je prenamijenjena u kršćansku katedralu posvećenu svetome Dujmu, salonitanskome biskupu i mučeniku. Time je nekadašnja careva grobnica postala jedna od najstarijih katedrala na svijetu koja se neprekidno koristi za bogoslužje.[68]

Jupiterov hram

U neposrednoj blizini Peristila nalazi se hram koji se tradicionalno naziva Jupiterovim hramom. Premda među povjesničarima postoje različita mišljenja o njegovoj izvornoj namjeni, smatra se da je bio dio reprezentativnoga religijskog kompleksa palače. U srednjem je vijeku prenamijenjen u krstionicu.[69]

Podrumi

Podrumi odnosno supstrukcije Dioklecijanove palače
Podrumi, odnosno supstrukcije koje su nosile Dioklecijanove stambene prostorije.

Podrumi Dioklecijanove palače nisu služili kao skladišta u današnjem smislu. Njihova je osnovna funkcija bila nositi konstrukciju carevih odaja smještenih iznad njih i izravnati razliku između južnoga dijela palače i morske obale. Zahvaljujući njihovoj iznimnoj očuvanosti danas je moguće vrlo precizno rekonstruirati raspored nekadašnjih carskih prostorija.[70]

Sfinge

U palaču je iz Egipta dopremljeno više kamenih sfingi. Njihovim postavljanjem Dioklecijan nije želio samo ukrasiti rezidenciju. Uključivanjem simbola jedne od najstarijih i najuglednijih civilizacija tada poznatoga svijeta naglašavao je univerzalni karakter rimske carske vlasti i vlastiti položaj rimskog cara.[71]

Akvedukt

Sačuvani lukovi Dioklecijanova akvedukta u Splitu
Sačuvani dio Dioklecijanova akvedukta kojim je voda iz Jadra dovođena do palače.

Opskrba palače vodom bila je osigurana akveduktom koji je dovodio vodu iz rijeke Jadro, u blizini Salone. Taj je sustav predstavljao jedno od najvažnijih inženjerskih ostvarenja svoga vremena i omogućavao je pouzdanu opskrbu vodom carske rezidencije i njezina stanovništva.[72][73]

Posljednje godine života

Nakon dobrovoljne abdikacije 1. svibnja 305. godine Dioklecijan se povukao u palaču koju je dao sagraditi u blizini Salone. Time je postao prvi rimski car koji se svojevoljno odrekao carske vlasti i ostatak života proveo izvan aktivne politike.[74][75]

Unatoč povlačenju iz javnoga života, zadržao je velik ugled među suvremenicima. Tijekom političkih sukoba koji su uslijedili nakon raspada tetrarhije pojedini su ga vladari pokušavali nagovoriti da se ponovno uključi u državne poslove ili preuzme vlast, no Dioklecijan je to odbio.[76]

Prema kasnijoj predaji, na poziv da se vrati na prijestolje odgovorio je kako bi se oni koji ga nagovaraju predomislili kada bi vidjeli kupus koji uzgaja u svom vrtu. Iako se povijesna vjerodostojnost te anegdote ne može sa sigurnošću potvrditi, ona simbolizira njegovu odluku da ostatak života provede daleko od političkih sukoba.[77][78]

Smrt

Točan datum Dioklecijanove smrti nije poznat. Većina povjesničara smatra da je umro oko 312. godine, iako pojedini autori navode nešto kasnije datume.[79][80]

Pretpostavlja se da je posljednje godine života proveo mirno u svojoj palači u blizini Salone, daleko od političkih sukoba koji su uslijedili nakon raspada tetrarhije.[81]

Nakon njegove smrti tijelo je, prema većini pretpostavki, bilo položeno u mauzolej koji je dao sagraditi unutar svoje palače. U kasnijim stoljećima mauzolej je prenamijenjen u kršćansku katedralu posvećenu svetome Dujmu, salonitanskome biskupu i mučeniku.[82]

Nasljeđe

Dioklecijan se smatra jednim od najutjecajnijih rimskih careva kasne antike. Njegove upravne, vojne, porezne i monetarne reforme omogućile su stabilizaciju Rimskog Carstva nakon duboke Krize 3. stoljeća te su u velikoj mjeri oblikovale njegov daljnji razvoj.[83][84]

Posebno mjesto u njegovu nasljeđu zauzima Dioklecijanova palača u Splitu, jedan od najbolje očuvanih spomenika rimske arhitekture na svijetu. Tijekom stoljeća palača nije ostala samo arheološki spomenik, nego je postala jezgra iz koje se razvio današnji grad Split.[85][86]

Dioklecijanovo nasljeđe vidljivo je i u kulturi, povijesti i identitetu Dalmacije. Njegova palača, antička Salona i brojni arheološki ostaci čine sastavni dio kulturne baštine Hrvatske te su među najvažnijim spomenicima rimskoga razdoblja na istočnoj obali Jadrana.[87]

Istodobno, njegova je vladavina trajno povezana i s Velikim progonom kršćana, zbog čega je ostao jedna od najraspravljanijih osoba rimske povijesti. Suvremena historiografija nastoji njegovo djelovanje sagledati u cjelini, uzimajući u obzir i njegove reforme i posljedice njegove vjerske politike.[88][89]

Historiografija

Povijesna slika o Dioklecijanu temelji se na kombinaciji antičkih pisanih izvora, arheoloških nalaza, epigrafskih spomenika i suvremenih znanstvenih istraživanja.[90]

Najvažniji antički izvori uključuju djela Laktancija, Euzebija Cezarejskog, Aurelija Viktora, Eutropija i drugih autora. Budući da su pojedini izvori pisani iz jasno određenih političkih ili vjerskih perspektiva, suvremena historiografija pristupa im kritički te ih uspoređuje s drugim raspoloživim dokazima.[91][92]

Suvremeni povjesničari različito vrednuju pojedine dijelove Dioklecijanove vladavine. Dok jedni naglašavaju njegovu ulogu reformatora i obnovitelja Rimskog Carstva, drugi posebnu pozornost posvećuju njegovoj vjerskoj politici i Velikom progonu kršćana. Prevladava mišljenje da se Dioklecijanova povijesna uloga može razumjeti jedino promatra li se u političkom, gospodarskom, vojnom i društvenom kontekstu njegova vremena.[93][94]

Suvremena istraživanja Dioklecijanove palače, Salone i kasnoantičke Dalmacije dodatno proširuju spoznaje o njegovoj vladavini. Arheološka istraživanja, osobito ona provedena u Splitu i Solinu, omogućuju bolje razumijevanje svakodnevnoga života, urbanizma i organizacije kasnorimskoga društva te nadopunjuju podatke sačuvane u pisanim izvorima.[95][96]

Kronologija

Godina Događaj
oko 244. Pretpostavljeno rođenje Dioklecijana u rimskoj provinciji Dalmaciji.[97]
284. Nakon smrti cara Numerijana vojska proglašava Dioklecijana carem.[98]
285. Pobjeđuje Karina i postaje jedini vladar Rimskog Carstva.[99]
286. Imenuje Maksimijana suvladarom (augustom).[100]
293. Uspostavlja tetrarhiju imenovanjem Galerija i Konstancija Klora za cezare.[101]
295.–305. Izgradnja Dioklecijanove palače u blizini Salone.[102]
301. Donosi Edikt o najvišim cijenama.[103]
303. Počinje Veliki progon kršćana.[104]
1. svibnja 305. Dobrovoljno abdicira i povlači se u palaču kraj Salone.[105]
oko 312. Pretpostavljena godina smrti.[106]

Galerija

  • Dioklecijanova palača i povijesna jezgra Splita iz zraka.
    Dioklecijanova palača i povijesna jezgra Splita iz zraka.
  • Peristil.
    Peristil.
  • Jupiterov hram.
    Jupiterov hram.
  • Katedrala svetoga Dujma.
    Katedrala svetoga Dujma.
  • Zlatna vrata.
    Zlatna vrata.
  • Egipatska sfinga na Peristilu.
    Egipatska sfinga na Peristilu.
  • Ostaci antičke Salone.
    Ostaci antičke Salone.

Literatura

Primarni izvori

  • Aurelius Victor. De Caesaribus.
  • Eutropije. Breviarium ab Urbe Condita.
  • Euzebije Cezarejski. Historia Ecclesiastica.
  • Laktancije. De mortibus persecutorum.

Suvremena literatura

  • Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  • Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  • Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  • Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine.
  • Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery.
  • Grbešić, Grgo. Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  • Katavić, Antonio. Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava.

Izvori

  • Laktancije – De mortibus persecutorum
  • Euzebije Cezarejski – Historia Ecclesiastica
  • Aurelius Victor – De Caesaribus
  • Eutropije – Breviarium ab Urbe Condita
  • Zosim – Nova Historia

Bilješke

Reference

  1. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  2. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine.
  3. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  4. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  5. ↑ Antonio Katavić, Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava, 2024.
  6. ↑ Grgo Grbešić, Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  7. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  8. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan; Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  9. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  10. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  11. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  12. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine.
  13. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  14. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  15. ↑ Aurelius Victor, De Caesaribus.
  16. ↑ Laktancije, De mortibus persecutorum; Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  17. ↑ Eutropije, Breviarium ab Urbe Condita.
  18. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  19. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, London – New York, 1997.
  20. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, Cambridge (MA), 1982.
  21. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, London – New York, 2001.
  22. ↑ Marinković, Mirjana. Radovi o Dioklecijanovim reformama i tetrarhiji.
  23. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, London – New York, 1997.
  24. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, London – New York, 2001.
  25. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  26. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  27. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  28. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  29. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  30. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  31. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  32. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  33. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  34. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  35. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  36. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  37. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  38. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  39. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  40. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  41. ↑ Grbešić, Grgo. Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  42. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  43. ↑ Katavić, Antonio. Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava, 2024.
  44. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  45. ↑ Grbešić, Grgo. Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  46. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  47. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  48. ↑ Katavić, Antonio. Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava, 2024.
  49. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  50. ↑ Laktancije. De mortibus persecutorum.
  51. ↑ Euzebije Cezarejski. Historia Ecclesiastica.
  52. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  53. ↑ Grbešić, Grgo. Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  54. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  55. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  56. ↑ Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split.
  57. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  58. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  59. ↑ Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split.
  60. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  61. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  62. ↑ Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split.
  63. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  64. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  65. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  66. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  67. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  68. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  69. ↑ Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split.
  70. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  71. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  72. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  73. ↑ Wilkes, John J. Diocletian's Palace, Split.
  74. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  75. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  76. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  77. ↑ Aurelius Victor. De Caesaribus.
  78. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  79. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  80. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  81. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  82. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  83. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  84. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine. Harvard University Press, 1982.
  85. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  86. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  87. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  88. ↑ Grbešić, Grgo. Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba.
  89. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  90. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  91. ↑ Laktancije. De mortibus persecutorum.
  92. ↑ Euzebije Cezarejski. Historia Ecclesiastica.
  93. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery. Routledge, 1997.
  94. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine. Routledge, 2001.
  95. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  96. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  97. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  98. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  99. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine.
  100. ↑ Williams, Stephen. Diocletian and the Roman Recovery.
  101. ↑ Barnes, Timothy D. The New Empire of Diocletian and Constantine.
  102. ↑ Marasović, Tomislav. Dioklecijanova palača.
  103. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
  104. ↑ Katavić, Antonio. Dioklecijanov progon kršćana u kontekstu rimskog kaznenog prava.
  105. ↑ Southern, Pat. The Roman Empire from Severus to Constantine.
  106. ↑ Cambi, Nenad. Dioklecijan.
Dobavljeno iz "https://dalmapedia.org/index.php?title=Dioklecijan&oldid=20711"