Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor bio je predstavničko tijelo Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachova apsolutizma.
Osnovan je 1861. godine u Zadru.

Predsjednici Dalmatinskog sabora

Špiro Petrović (1861–1870) - Autonomaška stranka
Stjepan Mitrov Ljubiša (1870–1876) - Narodna stranka
Đorđe Vojnović (1877–1895) - Narodna stranka (do 1879), kasnije Srpska narodna stranka
Miho Klaić (1896) - Narodna stranka
Gajo Bulat (1896–1900) - Narodna stranka
Vicko Ivčević (1900–1918) - Narodna stranka, kasnije Hrvatska stranka

Srednjovjekovni sabori

U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku. Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.

Sabor Kraljevine Dalmacije

Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka (1861.) bio pod znatnom dominacijom autonomaša, koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika. Njihov istaknuti vođa bio je omiljeni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. S vremenom se takvo stanje mijenjalo, sve dok većinu nije preuzela Narodna stranka koju su vodili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini.

Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s „aneksionistima“, to jest narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji, te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka.

U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobijaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovornici iredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.

Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.

Hrvatski jezik

Odnos snaga u Dalmatinskom saboru očitovao se i u uspjehu borbe za službenu uporabu hrvatskog jezika, kako u Saboru tako i u čitavoj zemlji.

Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci su tada imali manjinu, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za talijanski jezik, što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji. Ipak, zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću koji je govoio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može govoriti i tim jezikom.

Na sjednici Dalmatinskog sabora koja je održana 12. siječnja 1863. Narodna stranka, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima. Ipak, ta je borba bila dugotrajna, tako da su saborskom odlukom tek od 25. srpnja 1870. zapisnici saborskih sjednica pisani hrvatskim jezikom, a 21. srpnja 1883. prihvaćen je prijedlog prema kojem hrvatski postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru. Također je donesena i odluka da se u državnoj upravi strankama obraća hrvatskim jezikom, te da u državnu službu ne može biti primljen nitko tko ne govori hrvatski. Ove odluke Dalmatinskog sabora o hrvatskom jeziku u potpunosti će biti provedene tek 26. travnja 1909., kad je hrvatski uredbom ministra Bienertha u potpunosti uveden kao službeni jezik u Dalmaciji, a dokinuta službena uporaba talijanskoga, što se počelo u stvarnosti primjenjivati 1. siječnja 1912.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918.) prestao je s radom i Dalmatinski sabor.

Sabor 1861.

Zadar - Vittorio Bioni, Cosimo de Begna Possedaria, Vicko Duplančić, Ante Smirić (from 1863: Giovanni Salghetti-Drioli), Antonio Bajamonti, Špiro Petrović, Božo/Natale Filippi, Giacomo Ghiglianovich, Francesco Borreli
Split - Leonard Dudan, Giorgio Giovannizio, Luigi Lapenna, Vincenzo degli Alberti, Antonio Radman
Šibenik - Antonio Galvani
Makarska - Jakov Vuković/Giacomo Vucovich
Dubrovnik - Giovanni Radmilli, Luigi Serragli, Miho Klaić, Marino Giorni
Korčula - Ivan Smrkinić/Giovanni Smerchinich
Hvar - Girolamo Macchiedo, Giovanni Macchiedo, Girolamo Vusio
Skradin - Simeone Bujas, Giovanni Marasović
Drniš - Melkior de Difnico/Melchiorre Difnico, Pane Sablić, Krsto Kulišić
Trogir - Antonio Radman, Antonio Fanfogna
Sinj - Josip Dešković, Anton Buljan
Imotski - Niccolò Mirossevich
Kotor - Josip Gjurović (from 1863 Kosta Vojnović), Bernardo Verona (from 1863 Josip Banović-Damianović)
Benkovac - Petar Radulović
Vrgorac - Miho Pavlinović
Cavtat - Djure Pulić
Ston - Krsto Jerković
Budva - Luka Tripcović, Stjepan Mitrov Ljubiša

Sabor 1864. (41 član)

Girolamo Alesani (1864–1866)
Antonio Bajamonti
Cosimo de Begna Possedaria
Vittorio Bioni
Orsat Bundić/Orsatto Bonda
Giuseppe Descovich (1866–1867)
Melkior de Difnico/Melchiorre Difnico
Pietro Doimi
Stefano Doimi
Giovanni Fanfogna
Božo/Natale Filippi (1866–1867)
Antonio Galvani
Giacomo Ghiglianovich (1866–1867)
Nicola Lallich
Francesco Lanza
Luigi Lapenna (1864–1866)
Giovanni Battista Machiedo
Pietro Doimo Maupas
Luigi Mery
Simeone Michieli Vitturi
Andrea Nicolich
Spiridione Petrovich
Giuseppe Piperata
Valerio Ponte
Giovanni Radmilli
Simeone Rossignoli
Luigi Serragli
Antonio Stermich
Makarska - Jakov Vuković/Giacomo Vucovich
Vincenzo Vuletich
Giovanni Zaffron
Francesco Zanchi

Sabor 1867.

Girolamo Alesani (1869–1870)
Antonio Bajamonti
Cosimo de Begna Possedaria
Vittorio Bioni
Agostino Cindro
Giuseppe Descovich (1867–1868)
Stefano Doimi (1867–1869)
Giovanni Fanfogna
Gaetano Frari
Luigi/Lujo Frari
Giacomo Ghiglianovich
Giorgio Giovannizio
Stefano Knezevich (Croatian People's Party)
Luigi Lapenna
Enrico Matcovich
Pietro Doimo Maupas
Andrea Nicolich
Spiridione Petrovich
Giuseppe Piperata
Antonio Radman
Antonio Rolli, Simeone de Rossignoli, Giovanni Salghetti-Drioli, Luigi Serragli
Makarska - Jakov Vuković/Giacomo Vucovich
Vincenzo Vuletich, Giovanni Zaffron

Sabor 1870.

Sinj - Miho Klaić, Antun Tripalo
Imotski - Mihovil Pavlinović zastupnik vanjske općine Imotski Split, Trogir, Omiš - Ivan Danilo, Ivan Dešković, Ante Radman, Francesco Lanza
Benkovac, Obrovac -Jerotej Kovačević
Drniš, Knin i Vrlika - Lovro Monti, Krsto Kulišić, Ivan Vranković
Herceg-Novi, Risna i Budva - Stjepan Mitrov Ljubiša, Kosta Vojnović
Pag, Rab, Zadar -Josip Antonietti, Dr. Josip Paštrović
Šibenik, Skradin - Josip Raimondi, Ante Šupuk
Makarska, Metković, Vrgorac - Kazimir Ljubić
Korčula, Orebić, Ston - Rafo Arneri
Franjo Fontana, zastupnik grada Šibenika
Petar Budmani, zastupnik grada Dubrovnika
Viko Luković, zastupnik gradova Herceg-Novoga, Kotora i Perasta
Pero Čingrija, zastupnik Trgovinsko-obrtničke komore za Dubrovnik i Kotor
Antun Bersa, zastupnik Trgovinsko-obrtničke komore za Zadar
Rafo Pucić zastupnik veleporeznika iz Dubrovnika
Frano Lanza , zastupnik veleporeznika iz Splita
Kotor - Đorđe Vojnović
Vincenzo Alesani
Antonio Bajamonti
Cosimo de Begna Possedaria (1870.-1873.)
Božo/Natale Filippi (1870.-1873.)
Gaetano Frari, Matteo Gligo, Stefano Knezevich, Andrea Krussevich (1872.-1873. i 1875.-1876.), Francesco Lanza (1870.-1874.)
Luigi Lapenna (1872.-1873.) Pietro Doimo Maupas
Luigi Mery
Francesco Milcovich (1874.-1876.)
Giuseppe Mladineo (1871.-1874.)
Luigi Nutrizio (1875.-1876.)
Giuseppe Piperata (1871.-1873.)
Valerio Ponte (1870.-1870.)
Giuseppe Radman (1874.-1876.)
Simeone Rossignoli (1874.-1876.)
Niccolò Trigari (1874.-1876.)
Vincenzo Vuletich (1871.-1876.)
Makarska - Stjepan Ivičević, izabran 1861, 1871

Sabor 1876.

Pietro Abelich
Antonio Bajamonti
Cosimo de Begna Possedaria (1878–1880)
Giovanni Botteri
Gustavo Ivanich
Stefano Knezevich
Pietro Doimo Maupas
Cesare Pellegrini Danieli
Ivan Smrkinić/Giovanni Smerchinich
Niccolò Trigari

Sabor 1883.

Antonio Bajamonti (1888)
Gustavo Ivanich (1883–1885)
Michele Kapovich (1883-1889)
Pietro Doimo Maupas
Giuseppe Messa
Giuseppe Pezzi
Antonio Radman (1885–1886)
Luigi Serragli (1883–1885)
Leopoldo Stermich (?)
Niccolò Trigari
Korčula - Jeonim Arneri

Sabor 1889. (41 član)

Antonio Bajamonti (end to 1891)
Lorenzo Benevenia
Pietro Doimo Maupas (end to 1891)
Baldassarre Podich
Ercolano Salvi (dal 1891)
Antonio Smirich
Niccolò Trigari
Niccolò de' Vidovich

Sabor 1895. (41 član)

Roberto Ghiglianovich
Giovanni Lubin
Ercolano Salvi
Stefano Smerchinich
Niccolò Trigari
Luigi Ziliotto
Vlaho de Giulli

Sabor 1901. (41 član)

don Ivo Prodan
Roberto Ghiglianovich
Natale Krekich
Luigi Pini (dal 1903)
Ercolano Salvi
Stefano Smerchinich
Niccolò Trigari (ens to 1902)
Luigi Ziliotto
Roko Arneri

Sabor 1908. (41 član)

Roberto Ghiglianovich
Natale Krekich
Luigi Pini (1910–1918)
Ercolano Salvi
Stefano Smerchinich
Luigi Ziliotto

Sabor 1901 (41 član)

Dr Ante Trumbić (1895–1914)

Izvor

Geni.com

Poveznice

Wikipedija
Hrvatska enciklopedija
Autonomija - Portal slobodne Dalmacije