Crtica iz života prosječnog pomorca/O onima koji ostaju

Lokacija: Vojak, Rijeka Vrijeme: 1996. godina Ime broda: „Rodenbek“

Iako se radnja ove anegdote odvijala dok sam ja bio na „Rodenbeku“ i poslije mog iskrcaja s njega, nije inače ničim drugim vezana za dotični brod. Naš stariji sin, koji trenutno odrađuje prvi dio svoje kadeture na istoj kompaniji gdje ja navigan preko osam godina kao Zapovjednik, u to vrijeme je imao oko dvije godine. Što ga nije nimalo spriječavalo da bude hiper aktivan, brbljav i dešpetljiv, dokle god je imao snage gledati. Samo o njegovim spačkama bi se dalo napisati odužu priču, ali to možda jednom drugom zgodom. Kako smo u to vrijeme stanovali kod mojih roditelja, koji su oboje bili u mirovini a nisu s nama već poduži broj godina, tako je i sin provodio podosta vremena s nonom i nonićem. A pošto je dnevni dio stana okrenut prema riječkoj luci i sidrištu tako je mali znao stajati na balkonu, ručicama se držeći za metalnu ogradu, gledajući brodove i slažući tko zna kakve sve priče u svojoj glavici. Jednom zgodom, a kasnije se to ponavljalo učestalo, stajao je tako s nonom uz njega kad je prstom pokazao na brodove i svojim dječjim rječnikom počeo objašnjavati svojoj noni. - Nona, tata. - Da, tata tvoj je na brodu. To ili nešto slično mu je nona odgovorila kad je počeo vikati iz sveg glasa. - Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo. Do dana današnjeg ostala je misterija otkud njemu ta riječi „đido“ jer ju doma nije sigurno čuo, a nije išao niti u vrtić tako mali. Isto tako je bilo komično kad bi ga netko upitao gdje je tata, on bi sav ozaren to detaljno objasnio. - Tata dgdg vžžžžžžžžžžž bjod. Što je značilo da je tata otišao autom pa avionom na brod. Tako je vrijeme prolazilo, ja sam se iskrcao s „Rodenbeka“ i vratio domu svome. Nakon neodređenog broja dana me uzeo za ruku i poveo na balkon, stao je sav važan, uhvatio se jednom ručicom za ogradu a drugom je pokazao na usidrene brodove. - Tata. - Da, sine, tata radi na brodu. Samo da bi ponovo pokazao na brodove i ponovio. - Tata. Pa pokazao na mene, sav sretan kako on to sve razumije. Da bi u slijedećem trenutku, držeći se s obje ručice za ogradu, povikao koliko je glasnije mogao. - Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo. Uzaludni su bili moji pokušaji da mu objasnim da stojim pored njega a na tim brodovima su nečiji drugi tate.

Rotterdam (Nizozemska), 19. VII. 2020.