Akcija podizanja broda Brigitta Montanari

Najveći ronilački pothvat na Jadranu u prošlom (XX) stoljeću
Opisao: Franjo Zeljak

Sažetak

• 
  Brigitta Montanari - brodski pečat
• 
  Vađenje broda Brigitta Montanari

Talijanski LPG tanker Brigitta Montanari', koji je prevozio 1390 tona ukapljenog plina vinil-klorid-monomera (VCM) potonuo je 16. studenog 1984. na dubinu od 82 m blizu Nacionalnog parka Kornati: uzevši sa sobom živote troje od 12 članova posade broda.

Potonuće broda je uslijedilo nakon nagle promjene kursa kojom se zbog nepravilno ukrcanog tereta promijenila njegova metacentarska visina i poremetio stabilitet. Tanker dužine 69 metara imao je četiri skladišna tanka: dva u potpalublju, svaki zapremine 523 T, a dva razmještena iznad palube, pramčani zapremine 202 T, krmeni 247 T.

Prevoženi VCM visoko je toksična, kancerogena i vrlo lako zapaljiva kemikalija.

Prvobitnim projektom bilo je predviđeno da se brod s desnog boka okrene na ravnu kobilicu a zatim pomoću uzgonskih čeličnih cilindara podigne na dubinu od 30 m, s koje bi se VCM prepumpao u sličan brod. Zbog dubine potonuća prva su izviđanja vršili ronioci bivše JRM, koji su posao na dubini manjoj od 55 m trebali prepustiti roniocima splitskog poduzeća Brodospas, no tijekom početnih radova u rujnu 1985. došlo je do pogibije dvaju vojnih ronioca uslijed nekontroliranog izlijetanja ronilačkog zvona na površinu pa su radovi obustavljeni.
Nakon osposobljavanja i obuke ronilaca Brodospasa tijekom cijele 1986. godine te aktiviranja sustava za kratkotrajno dubinsko ronjenje, ronilačkog zvona i dekompresijske komore, radovi su nastavljeni.
Uslijed brodoloma došlo je do oštećenja jednog tanka te curenja plina u potpalublje pa je u rujnu 1987. nakupljeni plin eliminiran sagorijevanjem na površini.
Brod je potom uspravljen na ravnu kobilicu pomoću dvaju uzgonskih čeličnih cilindara nosivosti 200 T te su ispod trupa broda postavljene čelične brage radi njegova podizanja. Radovi su nastavljeni u ožujku 1988. nakon zimskog razdoblja, kad je brod pomoću dva para uzgonskih cilindara od 200 T i 300 T podignut na dubinu od 55 m te otegljen u uvalu Remetić na otoku Kaprije gdje je nasukan, pa "kraćenjem" braga podignut na 30 m dubine. U lipnju 1988. s te je dubine preostali VCM od cca 900 T prepumpan na talijanski LPG tanker Capo Verde.
Uslijedilo je saniranje oštećenja te je tanker, nakon što je doveden u plutajuće i plovno stanje, otegljen u rezalište brodova, gdje je nakon degazacije tankova plina u srpnju 1988. izrezan u staro željezo.

Za ronjenja na dubini od 82 m primijenjena je tehnika ronjenja na plinske mješavine trimix, dva ronioca u paru su ronjenja obavljala iz ronilačkog zvona, a boravak izvan zvona trajao je 40 minuta. Ukupno je na toj dubini izvedeno oko 150 zarona.
Dekompresija se izvodila u zvonu na suhom koje se spajalo na palubnu dekompresijsku komoru. Na radnim dubinama od 55 m i 30 m korištena je ista oprema, no ronilo se na zrak.
Akcija podizanja broda bila je dugotrajna, ali uzimajući u obzir ekološku prijetnju, tehničku izvedivost, sigurnost i ekonomsku isplativost, bila je u svakom pogledu opravdana pa se s vremenske distance može ustvdriti da je to bio najveći ronilački pothvat na Jadranu uprošlom stoljeću.

Opširnije

Podizanje potopljenog LPG tankera „Brigitta Montanari“ – najznačajniji ronilački pothvat prošlog stoljeća na Jadranu - Franjo Zeljak

Uvod – kratka povijest potonuća broda

U večernjim satima petka 16. studenog 1984. potonuo je u Murterskom moru nedaleko otočića Mrtovnjak talijanski brod za prijevoz ukapljenih plinova pod tlakom (LPG) Brigitta Montanari. Plinski tanker je s 1390 tona ukapljenog plina vinil-klorid-monomera (VCM) na palubi završio na 82 m dubine, na poziciji 43° 42' 46,50" N, 15° 33' 57,31" E. U trenutku katastrofe na brodu se nalazilo ukupno 12 članova posade od kojih je 9 spašeno. Tijela dvojice pronađena su kasnije, dok je jedan član posade zauvijek nestao u plavoj grobnici.

Stjecajem okolnosti, svih devet brodolomaca uspio je odmah nakon potonuća spasiti legendarni zapovjednik Brodospasove dizalice Veli Jože Grgo Carev. Pokojni Grgo, tada već u mirovini, upravo se sa suprugom Šinkom vraćao s ribarenja na Kornatima u svoja rodna Jezera. Čim je iskusan pomorac primijetio masne mrlje, znao je da se nešto dogodilo. Uskoro su čuli iz mraka zapomaganje. Jedan po jedan član posade tankera su se našli na sigurnom u njihovoj gajeti. Grgo i Šinka su za svoj hrabar čin dobilipriznanje Plava vrpca Vjesnika za pothvat godine na moru, a od tadašnjeg predsjednika Republike Italije visoko državno odličje.

U vrijeme nesreće vremenski uvjeti bili su optimalni. Prilikom traganja za uzrokom potonuća isključen je sudar brodova, jer u blizini nije zapažen niti jedan drugi brod. S obzirom na podatke u kasnije pronađenoj teretnici broda pretpostavlja se da je potonuće prouzročeno gubitkom stabiliteta zbog nastanka slobodnih površina uslijed nepravilno ukrcanog tereta – plina u pramčani i krmeni palubni skladišni tank, pa je prilikom oštrog manevra skretanja odnosno otklona kormila poremećena metacentarska visina. Naknadno se doznalo da je brod plovio iz smjera sjevera, od Zadra put Splita, te da je tijekom vožnje dobio nalog da promijeni kurs i krene na iskrcaj tereta u Gaženicu kod Zadra. Svi ostali eventualni uzroci potonuća objavljeni u dnevnom tisku i ostalim medijima više su plod slobodnih (nestručnih) novinarskih nagađanja.

Tehničke značajke LPG tankera Brigitta Montanari
Gradnja broda – 1970. g. Papemburg, Njemačka
Istisnina – 1502 DWT
Dužina – 68,71 m; širina – 11,50 m; visina – 6 m
Srednji gaz – 5,00 m; prosječna brzina – 11,5 čv.
Glavni pogonski stroj Deutz – RBV8M545, 1500 KS pri 380°/min.

Brod je bio namijenjen za prijevoz ukapljenih plinova pod tlakom (butan,propan, propilen, amonijak i VCM). Za tu svrhu opremljen je s 4 skladišna tanka: dva ispod palube simetrično raspoređena po uzdužnici broda, svaki kapaciteta 523 T, dva razmještena iznad palube po središnjici broda, pramčani zapremine 202 T, krmeni 247 T.

U trenutku potonuća luka upisa broda bio je Trst, a vlasnik broda talijanska tvrtka Cispa Gas Transport S.p.a., također iz Trsta (vidi otisak originalnog brodskog pečata).

Tehnička svojstva prevoženog plina VCM
CAS broj: 75-01-4
UN broj: 1086
Klasifikacija: F+, T (vrlo lako zapaljivo, otrov)
Opasna svojstva:
vrlo lako zapaljivo
eksplozivno
može izazvati rak

Važnije koncentracije u zraku

Koncentracija	Učinak
2	MDK (8h na radnom mjestu)
100	Bivši MDK iz vremena kada se otkrilo da je kancerogen
35.000	Donja granica za eksplozivnost
200.000	Opasnost od hipoksije, ne smije se koristiti zaštitna maska, izbjegavati fizičku aktivnost
355.000	Smrt nakon nekoliko minuta zbog hipoksije i gornja granica za eksplozivnost

Zbog izuzetno opasnih svojstava tereta i lokacije potonuća – NP Kornati,naseljena mjesta na okolnim otocima (Žirje, Kaprije, Murter), potonuli brod je predstavljao pravu ekološku bombu. Prilikom brodoloma došlo je osim toga, i do narušavanja same strukture broda odnosno čvrstoće trupa i do oštećenja cijevne i ventilne armature.
Tadašnje Ministarstvo pomorstva pri vladi SR Hrvatske pravodobno je reagiralo. Budući da se talijanski vlasnik na zahtjev za uklanjanje potonulog broda oglušio, Ministarstvo je naložilo Lučkoj kapetaniji Šibenik da izda rješenje s nalogom za uklanjanje broda tada jedinom ovlaštenom poduzeću za takve poslove, splitskom BRODOSPAS-u.

Početne pripreme za uklanjanje broda i tereta

Prilikom površinskog izviđanja uočeni su mjehurići plina koji su dolazili s oštećenog broda na površinu. Kemijskim monitoringom ustanovljena je koncentracija od cca 80 ppm, ali kako se plin odmah raspršio u zraku, ta se količina smatrala bezopasnom.
Prvo spuštanje na brod i izviđanje položaja broda izvedeno je pomoću mini spasilačke podmornice MARMAID-VI spuštene sa spasilačkog broda PS-12 bivše JRM (Jugoslavenska ratna mornarica). Tanker je prilikom potonuća udario krmom u dno, a zatim legao na desni bok. Bili su vidljivi izlazeći mjehurići plina iz potpalublja pa je bilo za pretpostaviti da je došlo do oštećenja jednog od potpalubnih tankova. Sve je to dodatno zakompliciralo situaciju i povećalo složenost izrade projekta podizanja. Uglavnom je dogovoreno da je nužno provoditi neprestani kemijski monitoring vode i zraka pri svakom dolasku na poziciju potonuća te opremiti i pripremiti sve sudionike za slučaj veće erupcije plina. Za te zadatke angažirani su laboranti tadašnje tvornice Jugovinil iz Kaštel Sućurca kojisu svoj posao obavljali vrlo profesionalno.
Budući da Brodospas u to vrijeme nije imao osposobljene ronioce za dubine veće od 70 m, u dobroj namjeri pristupilo se dogovoru za suradnju s tadašnjom JRM. Ona je naime imala spasilački brod PS-12 opremljen i osposobljen za dubinsko ronjenje s umjetnim plinskim mješavinama i za saturaciju na dubinama većim od 100 m. Prema prvobitnom dogovoru radove na dubini potonuća od 82 m trebali su izvoditi ronioci JRM, a u drugoj fazi,na dubini od 55 m, radove i ronjenja bi preuzeli ronioci Brodospasa. Slijedom nesretnih okolnosti, tijekom početka izvođenja radova na podizanju Brigitte Montanari u rujnu 1985. godine došlo je do neočekivanog udesa na ronilačkom brodu PS-12 – nekontroliranog izlijetanja ronilačkog zvona s radne dubine od 82 m na površinu, prilikom čega su smrtno stradala dva vojna ronioca. Radovi su tada prekinuti.

Brodospas preuzima

Splitski Brodospas je dakle krajem 1985. godine započeo s pripremama kako bi mogao samostalno pristupiti tehnički vrlo složenoj operaciji podizanja potonulog broda zajedno s opasnim teretom. Nabavljanje nužne opreme i osposobljavanje ronilaca trajalo je cijelu 1986. godinu. Tada je aktiviran Brodospasov sustav za kratkotrajno dubinsko ronjenje tipa Galeazzi, ronilačko zvono i pripadajuće dekompresijske komore.

• 
  Ronilačko zvono Galeazzi

Za kompletan sustav pribavljeni su potrebiti certifikati i dozvole. Ronioci su u tadašnjemInstitutu za pomorsku medicinu u Splitu prošli teoretsku i praktičnu obuku za tehnologiju ronjenja na plinske mješavine. Glavni mentor obuke bio je naš poznati liječnik, specijalist hiperbarične medicine prof. dr. Stracimir Gošović. Prijašnji udes, koji je rezultirao gubitkom života ronilaca, ponukao je Brodospasove djelatnike na ozbiljno shvaćanje težine i ozbiljnosti predstojećeg posla. Nužne pripreme su stoga bile temeljite i dugotrajne.

Pripreme i izvođenje prve faze podizanja tankera

Prvobitnim projektom bilo je predviđeno da se brod s desnog boka okrene na ravnu kobilicu, a zatim pomoću uzgonskih čeličnih cilindara nosivosti 2x300T i 2x200 T podigne na dubinu 30 m, s koje bi se VCM prepumpao u sličan brod za prijevoz ukapljenog plina. Tek tako prazan brod bio bi bezopasan za dizanje na površinu.

Prethodnim izviđanjem ustanovljeno je curenje plina iz potpalublja. Plin nakupljen u tzv. «potpalubnom plinskom jastuku» bilo je nužno eliminirati.Radovi su izvršeni u rujnu 1987. paluba je probušena pneumatskom bušilicom, postavljen je priključak s ventilom i gumiranim crijevom spojen s površinom. Na površini je pripremljen plamenik s bakljom na kojoj je sagorijevao nakupljeni plin (vidi sliku).

• 
  Sagorijevanje VMC-a

Nakon eliminiranja nakupljenog plina moglo se pristupiti postavljanju dvaju uzgonskih čeličnih 200 T cilindra pomoću kojih je brod s desnog boka postavljen na ravnu kobilicu. Tanker Brigitta Montanari uspješno je uspravljen 17.studenog 1987. Do kraja iste godine vršeni su ronilački radovi na postavljanju čeličnih braga ispod trupa broda neophodnih u drugoj fazi njegovog podizanja. U siječnju i veljači 1988., tj. u zimskom periodu,radovi su prekinuti zbog nestabilnih vremenskih uvjeta i otvorenosti pozicije potonuća.

Druga faza podizanja broda

Postavljanje čeličnih uzgonskih cilindara za podizanje broda s dubine 82 m na dubinu 55 m nastavljeno je 15. ožujka 1988. To je svakako bila najteža,najriskantnija i tehnički najsloženija faza posla.

Dva 300 T čelična cilindra postavljena su poprečno na uzdužnicu broda, jedan po pramcu, drugi po krmi, oba na dubini od 55 m. Dva 200 T čelična cilindra također su postavljena poprečno, jedan cca 4 m od krmenog nadgrađa a drugi u visini pramčanog skladišnog tanka, i to na dubini od 65 m. Prije početka pirenja cilindara sa zrakom odnosno operacije podizanja broda na dubinu 55 m, pramčani i krmeni cilindri povezani su s dvije plovne dizalice iznad njih. Dizalice su imale kod natega funkciju „pilot cilindara“, kako ne bi nakon potpunog tlačenja podvodnih cilindara došlo do nekontroliranog dinamičkog udara, što je kritičan moment za lomljenje čeličnih braga. Brage provučene ispod broda i uhvaćene na cilindre bile su promjera 86 mm. Ravnomjernim tlačenjem cilindara zrakom cijeli sustav je doveden na dubinu od 55 m, kada su 300 T uzgonski cilindri zaplivali na površini (vidi skicu i sliku).

• 
  Skica podizanja broda Brigitta Montanari
• 
  Podizanje broda Brigitta Montanari - prvi dio
• 
  Podizanje broda Brigitta Montanari - drugi dio
• 
  Skica prepumpavanja
• 
  Ventilska stanica na palubnom krmenom tanku (in, out za VCM)

Završna faza podizanja broda

Tek nakon ispumpavanja cjelokupnog opasnog tereta moglo se sa sigurnošću pristupiti podizanju tankera na površinu. Jednom podfazom kraćenja braga i cilindara na njima, brod je s 30 m doveden na 20 m dubine. Završne pripreme za konačno podizanje broda na površinu odvijale su se od 18. do 24. lipnja 1988., kada su prebacivani 2x300 T čelični uzgonski cilindri na bokove trupa broda. Za dodatan uzgon podizanja korišteni su potpalubni tankovi plina koji su tlačeni zrakom.

Zbog tlačenja cilindara i tankova Brigitta Montanari je 28. lipnja 1988. u uvali Remetić na zadovoljstvo svih sudionika akcije opet ugledala svijetlo dana. Njen trup je onda ispumpan, sanirana su oštećenja i deformacije na trupu te spriječen daljnji prodor vode. Tanker je doveden u plutajuće i plovno stanje (vidi slike). Zatim je 17. srpnja otegljen u rezalište brodova, gdje je nakon degazacije tankova plina izrezan u staro željezo.

• 
  Brigitta Montanari - uvala Remetić Kaprije 1
• 
  Brigitta Montanari - uvala Remetić Kaprije 2
• 
  Brigitta Montanari - uvala Remetić Kaprije 3

Kratak opis primijenjene tehnike ronjenja

S obzirom na dubinu potonuća primijenjena je tehnika ronjenja na plinske mješavine trimiks, helij, zrak i kisik, kako ne bi došlo do narkoze ronilaca inertnim plinom (tzv. „pijanstva morskih dubina“). Ronilo se iz ronilačkog zvona, dva ronioca u paru, jedan je bio poslužitelj u zvonu, drugi je radio izvan zvona na dnu. Boravak izvan zvona trajao je 40 minuta. Dekompresija se izvodila u zvonu na suhom, odnosno kasnije se zvono spajalo na palubnu dekompresijsku komoru.

Na samoj poziciji potonuća broda, odnosno na radnoj dubini od 82 m, izvedeno je oko 150 zarona, što iznosi efektivno 100 sati, odnosno 4,16 punih dana. Obično se takvi složeni ronilački poslovi izvode u saturaciji koja je mnogo skuplja nego tehnika kratkotrajnog dubinskog ronjenja.Prilikom ronjenja korištene su američke ronilačke maske KMB-9 (KirbyMorgan Band) otvorenog tipa. Mješavine za ronjenje pripremane su u Institutu za pomorsku medicinu u Splitu. U ostalim fazama podizanja, na dubinama od 55 m i 30 m korištena je ista oprema, ali se ronilo na zrak. Potrebno je naglasiti da tijekom cjelokupne akcije podizanja Brigitte Montanari nije zabilježen niti jedan ronilački udes u smislu dekompresijskih oboljenja i slično. Matičnim brodom za ronjenje bila je parna plovna dizalica Dvainka na kojoj je bio smješten kompletan ronilački sustav.

Rukovoditelji, ronioci i ostali učesnici akcije

Cjelokupnom akcijom u svim fazama podizanja neposredno i posredno rukovodioje tadašnji direktor Brodospasa, dipl. ing. Drago Tudić (pomorski strojar I klase). On je kao prvi zapalio baklju kroz koju je sagorijevao nakupljeni plin s tankera i tom priliko zaradio je opekline (smrzotine) na rukama, tako da i danas ima uspomenu s Brigitte Montanari - ožiljak.

Projekt podizanja i sve nužne proračune izradio je dipl. ing. Ivan Pečar, koji je ujedno neposredno vodio akciju podizanja. Dokaz vrhunske točnosti njegovih proračuna su cilindri koji su nakon podizanja broda isplivali na površinu s rezervom uzgona od samo nekoliko desetaka tona.

Rukovodilac podvodnih radova bio je ing. Franjo Zeljak (pomorski strojar I klase), a rukovodilac ronilačke ekipe bio je Milan Peternjel. Dubinski ronioci koji su neposredno ronili i radili na dnu u svim fazama podizanja bili su: Dragan Marijan, Miroslav Jeričević, Božo Katušić, Boro Vujević, Ante Vujević, Mirko Perić, Vlado Šabić, Branko Abramović, Drago Rajčić, Aldo Kovo, Ivica Jelaska i Jakiša Petrov. Poslužitelj ronilačkih kompresora bio je mehaničar Drago Šafar. Liječnik ronilačke ekipe za cijelo vrijeme izvođenja radova bio je prof. dr. Stracimir Gošović. Zapovjednici matičnog broda ronilaca dizalice Dvainka bili su Nedo Vulas i Roko Lučin. Tijekom cijele akcije podizanja akcije podizanja Brigitte Montanari korišteno je niz ostalih brodova i dizalica Brodospasa, kako u fazi sidrenja poligona za rad, tako u fazama podizanja i teglenja (npr. Smjeli, Dubrava, Veli Jože, Silni, Kastor, Rezač, Vihor, B-21 i drugi).

• 
  Spuštanje ronilačkog zvona
• 
  Vađenje broda Brigitta Montanari - sustav za ronjenje

Zaključak

Premda je akcija podizanja ovog broda bila i za ondašnje prilike dugotrajna, ona je u svakom slučaju bila ekonomski opravdana odnosno financijski isplativa, budući da je Brodospas uspio od tadašnjeg Ministarstva pomorstva naplatiti sve svoje troškove vezane uz ovaj posao. O opravdanju i isplativosti u ekološkom smislu nema nikakvih dvojbi.

Za uspješno izvršenu cijelu akciju dobili su ronioci i njeni ostali učesnici godine 1988. kolektivno priznanje, Plavu vrpcu Vjesnika za pothvat godine na moru.

• 
  Plava vrpca Vjesnika '88. za ekipu Brodospasa povodom vađenja broda Brigitta Montanari.
• 
  Značka Plava vrpca Vjesnika '88. za ekipu Brodospasa povodom vađenja broda Brigitta Montanari.

Danas, s vremenske distance može se slobodno reći da je akcija podizanja broda Brigitta Montanari bio najveći ronilački pothvat na Jadranu u prošlom stoljeću s obzirom na dubinu ronjenja, broj zarona, tehničku složenost posla i opasnost same akcije.

• 
  Brigitta Montanari - brodski pečat

Galerija slika

• 
  Braga na cilindru
• 
  Cijev za tlačenje cilindra
• 
  Manometar VCM
• 
  Natpisna ploča Brigitte Montanari
• 
  Odvod VCM
• 
  Podvodno tegljenje Brigitte Montanari
• 
  Postavljanje cilindra na poziciji Brigitte Montanari
• 
  Dovod morske vode za ispumpavanje plina
• 
  Priključak za morsku vodu 2
• 
  Ronioci u dekompresijskoj komori
• 
  Gumeno crijevo, odvod plina iz potpalublja na površinski plamenik (sagorijevanje).
• 
  Ventilska stanica uzgonskog cilindra
• 
  Završna faza podizanja Brigitte Montanari
• 
  Zavrsno tlačenje cilindra