Žensko veslanje u Krapnu
| Dobrodošli na Dalmatinski internetski libar! Samo registrirani članovi mogu uređivati ovu internetsku enciklopediju Dalmacije, nakon što ih potvrde administratori. Za registraciju klikni ovde!. |
- Napomena uredništva: Tekst Tome Curavića Pikina objavljuje se u izvornom obliku, bez jezičnih, pravopisnih, stilskih i sadržajnih uredničkih zahvata.
„ Žensko veslanje u Krapnu“
U tjesnacu između Krapna i Brodarice, kojega reporter morskog.hr naziva kanalom a stari Krapljani Ždrilo, održala se 29. kolovoza 2026. tzv. regata „ženskog veslanja“, kako izvještava ŠibenikNews.
Kakvo žensko veslanje?
Kakvo žensko veslanje? Nije u Krapnu nikada postojala razlika u načinu kako su vozile žene ili muškarci. Na veslima su često u isto vrijeme i u istoj brodi bili muškarci i žene. Krapljanke i Krapljani (muški) držali su u ruci vesla ali nikada nisu veslali nego su vozili. Tip barke, koji se najčešće koristio u Krapnu bila je gajeta, koju su Krapljani kolokvijalno nazivali brod. Brod, ali ženskog roda! U njoj se vozilo ne do polja, kako neupućeni novinari pišu i govore već do mula u Jesenovima, Mirinu, Crljenom brigu, Kaštelu/Jadrtovcu a onda nanoge do polja, gdje su počinjali s radom, koji se ovisno o sezoni mogao produžiti i do poslije podne. Od mula do polja trebalo je hodati i do jednog sata.
Krapan i njegova polja
Krapan su u drugoj polovici petnaestog stoljeća naselili, najprije bjegunci iz Kaštela, Donjeg polja, Vr(h)poljca, Grebašćice i bližih zaselaka. Kada se na brdu Popelj iznad Vr(h)poljca zapalio krijes, bio je to znak naseljima u Morinjskom zaljevu da Osmanlije nadiru i da treba spašavati živu glavu. Do tada Krapan im je služio za ispašu njihova blaga. Budući je osmanlijska opasnost trajala više od dva stoljeća, sve više ljudi, sada i iz udaljenijih krajeva, sklanjalo se na Krapan. Da bi preživjeli počeli su obrađivati pedalj debelu, škrtu zemlju na otoku i pomalo su postajali ribari. Njihova polja, njive i pašnjaci ostali su na kopnu, gdje ih je Bog dao. Prebjezi na Krapan, ostali su vlasnicima tih posjeda i obrađivali su ih kada bi osmanlijska opasnost jenjavala.
„Hvali more, drž se kraja“
Okruženi morem, morali su se njime sporazumjeti, postajali su sve iskusniji ali ostajali uvijek oprezni. Postoji stara krapljanska izreka „Hvali more, drž se kraja“. Nije poznato da su ikada Krapljani stradali u nekom nevremenu. Bilo je pojedinačnih utapanja, kada bi osoba, ne znajući plivati, pala u more. Krapljanke su provodile sate u brodi ali plivati nisu znale.
Brode pune žena
Brode, gajete su bile privatno vlasništvo pojedinih obitelji ali praksa je bila da se je svatko mogao ukrcati u neku brod ako je ona kretala prema željenom odredištu. Brode su bile pune žena, pa se je uvijek vozilo na četiri vesla. Zbog toga su bile i po dvije na veslu, jer inače nije bilo mjesta u brodi za sjediti, osim na krmi za jednu osobu. Krapljanke su se rađale s veslom u ruci, tako da je njihova vožnja bila uvijek skladna, za razliku od njihovih kćera i unuka, u kojima navodno „kola krv njihovih prabaka“, ali se ove rađaju s I-phonom u ruci.
Oživljavanje krapljanskog veslanja/voženja
Pokušaj oživljavanja krapljanskog veslanja/voženja je hvale vrijedan, samo ga treba uzeti ozbiljnije, biti vjerodostojniji, profesionalniji. Mogao bi postati krapljanski brend u vrijeme kada su vesla još samo dekoracija u gajetama a kada ih treba uzeti u ruke s njima se nevješto rukuje.
Krapan, a ne Krapanj
Koristim naziv otoka Krapan a ne Krapanj. Krapan smo bili oficijelno više od 500 godina, do kraja prvog svjetskog rata a onda nas je Beograd proglasio Krapnjom. Jer oni imaju Krupanj, pa Krapanj više odgovara njihovom uhu. Krapljani su do pred dvdesetak godina koristili taj prastari naziv, da bi danas mnogi od njih prešli „na Krapanj“. Na jednoj strani želimo oživiti tradiciju a na drugoj je temeljito zapostavljamo. Naš svagdanji krapljanski govor.