Tomo (Tome) Curavić

BILJEŠKA O PISCU

iz knjige Krapljani vladari podmorja:

• 

  Tomo Tome Curavić

Tomo Curavić rođen je u rujnu 1940. godine u rodilištu šibenske bolnice. Prvih nepunih deset godina života proveo je u Krapnu. Osnovnu školu nastavio je pohađati na Sušaku, a gimnaziju je završio u Šibeniku. Slijedi studij metalurgije u Ljubljani i 1973. godine odlazak u Njemačku, gdje i danas živi.

Po baki Piki (očevoj majci) potomci se nazivaju Curavići Pikini. Otac i sva tri strica bili su ronilci. Najstariji Ćiril i najmlađi Božo (autorov otac) cijeli svoj radni vijek proveli su roneći. Stric Frane ugušio se pri ronjenju 1936. godine. Autorov mlađi brat Božidar ronio je od 1971. do 1978. godine uglavnom spuge, ali je u manjoj mjeri izvodio i druge radove pod morem.

Autor je oženjen Alenkom Skrt-Curavić s kojom ima sinove Marka i Tomislava te unučad Anu, Ivana, Kaspara Gottlieba i Felixa Tomu.

Iz Slobodne Dalmacije

• 

  Tomo Tome Curavić

Betina ima Muzej drvene brodogradnje, Prvić Memorijalni centar "Faust Vrančić", Zlarin gradi svoj Hrvatski centar koralja, jedino Krapan nema ništa! Kao da nije riječ o otoku višestoljetne tradicije spužvarstva i ronilaštva. Štoviše, spužvarstvo u Hrvatskoj počinje upravo u Krapnu. Vadili su "spuge" naraštaji i naraštaji vrijednih Krapljana: najprije vjerojatno na dah i s ostima iz broda, zatim u teškim skafanderima na velikim dubinama, a danas opremljeni bocama s komprimiranim zrakom.

Ali, ne samo spužve, vadili su Krapljani i koralje za Zlarinjane, a nakon što je poslije Drugog svjetskog rata Jadran bio pun potopljenih brodova, u njihovu izvlačenju iz mora sudjelovali su i mnogi Krapljani. Pa, ako to nije dovoljno da najniži otok u Jadranu, k tomu i nedaleko Šibenika sa samo 300-tinjak metara udaljenosti od kopna, dobije reprezentativan muzej posvećen bogatoj tradiciji vađenja spužava, ronjenja i podvodne gradnje, onda je to skandalozno!

• 

  Tomo Tome Curavić

Smatra to Tomo Curavić, Krapljan, po struci inženjer metalurgije kojeg su posao i život odveli u Njemačku još 70-ih. Tu živi i danas, ali svoj Krapanj ne zaboravlja i svake mu se godine ponovo vraća, piše Šibenski.hr.

Krapanj je Curaviću u krvi: tradicija, govor, način života... I ronilaštvo je u genima njegove obitelji. Otac i sva trojica stričeva bili su ronioci, a ronio je i jedan njegov brat.

- Vidio sam muzej u Betini, "Fausta Vrančića", u Zlarinu se radi Centar koraljarstva... Gledajte ovako: drvena brodogradnja radi se po cilom svitu i na Jadranu, Faust Vrančić je nešto posebno, on je bio genij, a Zlarinjani će se u svom koraljarstvu okititi i krapljanskim perjem, jer su za njih ronili Krapljani. Ono što Krapanj ima to je iznimno: vađenje spugi, koralja, brodova i podvodna gradnja na tri kontinenta. Toga nema nidi na svitu. Krapanj zaslužuje veliki muzej gdje će sve to biti predstavljeno i prikazano. Ono što je bilo u crkvi, odnosno što je u hotelu je malo i ništa. Ako se to ne napravi ta će se bogata tradicija zaboraviti, jer je već sada puno toga zaboravljeno. Ali, vidim da za to nema podrške Grada Šibenika, a ni sami Krapljani nisu zainteresirani da to pokrenu. Ako se to ne dogodi bit će to sramota za Krapanj, Šibenik, županiju i cijelu Hrvatsku! Ne mogu ja to gurati iz Njemačke sa svojih 81 godinu – ogorčeno i pomalo ljutito govori Curavić.

On pak nije sjedio skrštenih ruku. Očuvanju krapljanjske baštine svoj je doprinos dao upravo ovih dana objavivši knjigu pod nazivom "Krapljani, vladari prodmorja". Svojevrsna je to monografija posvećena povijesti spužvarstva i ronilaštva na istočnoj obali Jadrana.

Nije se, kaže, ograničio samo na vađenje spužava, potopljenih brodova, gradnju luka i mostova po Jadranu i uz sredozemnu obalu Afrike i Azije, već je nastojao prikazati i uvjete u kojima su Krapljani živjeli, ali i društveno politički kontekst koji je utjecao na poslove kojim su se bavili.

Tri je godine radio na knjizi i nije mu uvijek bilo lako doći do izvora i podataka, a i zbog korone nije mogao putovati i susretati se ljudima te istraživati onoliko koliko bi to trebalo. Ukratko, priznaje da je na početku pisanja knjige znao u što se upustio, možda ona danas ne bi ugledala svjetlo dana.