Str 119 Povratak na Sušak

Povratak na Sušak

Nakon otprilike mjesec dana pohađanja škole u Šibeniku, u razgovoru s ocem zaključili smo da je napor za sestru i mene velik i da će nadolazeća jesen, a posebno zima, biti veliki izazovi, da se s nevremenom nećemo moći kositi. Odlučeno je da se sestra i ja vratimo na Sušak, u naš stari stan, koji nismo potpuno napustili jer je otac još radio u „Primorju“.

Vratiti se na Sušak i tamo ići u školu nije bio velik problem. Budući da otac nije radio samo u Rijeci, već i na drugim obalnim gradilištima od Valdoltre, preko Kopra, do Brijuna, i time izbivao, da ne bismo bili sami, k nama se doselila teta Blažinka, koja je i dalje radila u dnevnoj i večernjoj smjeni u Torpedu. Ona je posluživala jedan tokarski stroj.

Jednom prilikom teta je radila do deset sati navečer i dok je došla u stan, mi smo zaspali. Obično smo čekali na nju, ali ovoga nas je puta san nadvladao, a vrata stana su kao i uvijek bila iznutra zaključana. Teta je zvonila, ali nas ni top ne bi probudio. Uhvatio ju je strah i panika, bojala se da se nismo slučajno, iz nepažnje, otrovali plinom. Gradski plin koristio se za plinsko kuhalo. Otišla je u susjednu kuću ALGU, gdje je bila milicijska stanica, a oni su alarmirali vatrogasce koji su došli i kroz prozor ušli u stan. Budući da vatrogasci nisu provalnici, bili su dosta bučni, pa su nas probudili.

Ta školska godina na Sušaku brzo je prošla. Jedan neugodan događaj, koji je srećom za mene završio bez bruke, dogodio se kada nas je nastavnica Žurž na početku sata hrvatskoga jezika pitala jesmo li svi napisali domaću zadaću. Iako je ja nisam napisao, nisam se javio da je nemam. Po običaju, nastavnica bi prozvala dva do tri đaka da pročitaju ono što su napisali. Digla je baš i mene da pročitam svoju zadaću. Ustao sam s bilježnicom u ruci i počeo „čitati“ tekst, kojega nije bilo. Izmišljao sam ga o zadanoj temi, dosta vješto i neupadljivo. Samo u jednom trenutku, kada sam malo duže zastao, nastavnica, koja je stajala pred katedrom, me upita: „Što? Ne znaš čitati vlastiti rukopis?“

Dan-dva prije definitivnog povratka u Dalmaciju, na Sušaku sam uhvatio dva goluba, koje sam odnio u Maratušu. Pod prozorom kuhinje stana prosuo sam mrvice kruha oko omče od najlona (za ribolov). Stojeći na prozoru, držao sam u ruci kraj najlona i čekao da jedan lijepi bijelo smeđi golub stane nogom u omču. Kad se to dogodilo, naglo sam povukao najlon, golubi su se razletjeli, ali ovaj nije mogao. Bez velikog truda povukao sam ga k sebi i stavio u krletku za ptice. Isto se dogodilo i jednom bijelom golubu drugi dan. Mislio sam da će se u Dalmaciji sušački gradski golub udomaćiti, pripitomiti, i da ću ja uživati. Kako bih im omogućio prilagodbu, a da ne odlete, malo sam im podrezao vrhove krila. Za njih sam prvi dan po dolasku sklepao nešto slično malom kokošinjcu, sa žičanim vratašcima. Sljedeće sam jutro odmah poželio vidjeti svoje golube, ali sam tamo našao samo perje i ostatke kljuna. Podlasica ih je u mraku ubila i pojela. Ivo Andrić u „Travničkoj kronici“ piše da kune i lasice samo piju krv, a ne jedu meso, da su krvopije, a ne mesožderi.