Str 103 Moj rođak Antiša

Moj rođak Antiša'

Malo poslije našega dolaska na Sušak k nama se doselio moj rođak Ante; zvali smo ga i Antiša (deminutiv od Ante). Bio je rođen 1929., sin moga strica Ćirila i strine Tonke. Išao je u Višu pomorsku školu u Rijeci. Bio je zgodan momak i djevojaka mu nije nedostajalo. Jedna od njih bila je kćerka direktora moje škole na Pećinama, gospodina Opačića, koji je znao da mi je on rođak. Bili su ljetni školski praznici kada sam zajedno s njim krenuo putničkim brodom iz Rijeke za Šibenik. Još se uvijek točno sjećam gdje je brod bio privezan i srcedrapateljskog rastanka rođaka Antiše i njegove tadašnje cure, koja ga je ispraćala.

Ta redovita ljetna putovanja od Rijeke do Šibenika i natrag, za mene su uvijek bila poseban doživljaj. Za početak sâm brod s podjelom na prvi, drugi i treći razred. Mi smo uvijek putovali u trećem, u pramcu, odnosno trokutastom salonu nagnutog poda. To je bila klasa za siromahe. Ja bih za vrijeme putovanja, koje je u jednom smjeru trajalo oko dvanaest sati, šetao po cijelom brodu, stajao satima na krmi i promatrao galebove koji su letjeli za nama ili na pramcu gledao delfine koji su plivali usporedo s brodom ili ispred njega. Mnoštvo otoka zdesna i slijeva i trubljenje brodskom sirenom kada bi brod prolazio pored nekog mjesta odakle je bio kapetan ili jedan od oficira. Ti brodovi zaustavljali su se uvijek na Rabu i u Zadru. Iz Rijeke su kretali predvečer, tako da bi navečer bili na Rabu, a rano ujutro, dok bi još bio debeli mrak, u Zadru.

Nije bilo kuta na brodu u koji ne bih zavirio. Stajao bih pred uskim malim vratima i na vrhu uskih željeznih stepenica koje su vodile strmo dolje u utrobu broda, gdje su bili pogonski motori, osluškivao ravnomjerni takt motora i udisao mirise nafte i motornih ulja. Odozdo se dizala vrućina. Prvi brodovi kojima smo putovali najčešće su bili građeni u Velikoj Britaniji. Magični natpisi nad vratima – KITCHEN, WC, PANTRY – bili su mi kao iz nekog drugog svijeta, kao i mirisi (osim amonijaka!) koji su se iz tih prostorija širili. Fascinirao me luksuz salona prvog razreda, udobne fotelje oko stolova i šank na kojem je konobar u bijelom posluživao putnike.

To putovanje s rođakom bio je poseban doživljaj. Ante je za nas naručio večeru. Na stolu je bio bijeli stolnjak; konobar je postavio na stol jedan plitki i na nj jedan duboki tanjur za juhu. Lijevo od tanjura vilica, a desno, na platnenoj bijeloj salveti, nož i žlica. Konobar nam je prvo donio juhu, a zatim glavno jelo. Za mene je to bio vrhunac nezaboravnog luksuza.

Ljeti bih se u Krapnu opet uključio u svoje staro društvo. Sada smo puno igrali nogomet, na „balun na dvi branke”, kako smo govorili. Zahvaljujući mom intenzivnom bavljenju sportom u Rijeci i gledanju utakmica Kvarnera, postao sam tražen kada bi se sastavljale dvije momčadi za igru, najčešće na Donjoj Loži ili u Borcima. Sada su me gledali s respektom, kao gradsko dijete.

Nije uvijek bilo zanimljivo za vrijeme tih ferija u Krapnu. Ali 1952. u Krapnu je na odmoru bio Mate Morov. Bio je Krapljanin, brijač zanimanjem, neženja, koji je ne znam kada otišao u Francusku. Kažu da je bio i u Legiji stranaca i tamo živio. Ja sam za sobom imao prvu godinu učenja francuskog, pa sam Mati htio pokazati što znam i počeo mu recitirati jednu pjesmicu koju smo (na)učili u školi, „Mon chatte”. Mate me ispravi i reče da uz mon mora biti chat, znači ‘moj mačak’, a ne ‘moj mačka’.