Str 090 Naša klapa

Naša klapa

U našoj su klapi bili: Dragutin Katunar Braco, Nikola Opačić Kljova (imao je velike zube), braća Dokmanović, Mario Ćuković, Tomislav Mastrović Tomi, braća Rudi i Vlado Smojver i ja. Ponekad bi nam se pridružili i Jaroslav Kresnik Tićo, Tomijev stariji brat Jurica, Ivica Domić, Kefa i još poneko.

Katunar je živio sa sestrom i majkom; bio je dijete razvedenih roditelja. Majka je radila u ugostiteljstvu, a sestra se ubrzo udala, tako da je najveći dio dana bio sam. Otac ga je često posjećivao, išli bi u šetnju ili slastičarnu. Kod Brace smo ludovali po stanu, često skakali s ormara na postelju. Braco je bio vrlo brz, sanjao je Jesseja Owensa i uvijek pričao o tom Afroamerikancu koji je na Olimpijadi u Berlinu 1936. osvojio četiri zlatne medalje, u disciplinama na 100, 200 i 4 x 100 metara te u skoku u dalj, što je Hitleru teško „palo na štumak”. Braco se često utrkivao s automobilima koji bi naišli našom jednosmjernom ulicom. Kad bi vidio da se auto približava, i on bi, onako spontano, bez zagrijavanja, „dao gas” i trčao uz auto stotinjak metara. Stanovao je na prvom katu zgrade bliže Piramidi, u kojoj je u prizemlju stanovala i obitelj Nikole, Kljove. I Opačići su bili proleteri: otac je bio fizički radnik, a majka Marta podebela kućanica sporih kretnji i gotovo jedina žena u ulici s kojom se moja majka dosta dobro razumjela. Nikola je imao jednu stariju sestru, Radojku. Opačići su se doselili negdje iz dalmatinskog zaleđa.

Dokmanovići, stariji brat Rade i mlađi Đorđe, doselili su se iz Moravica u Gorskom kotaru. Otac im je radio na željeznici. Rade je bio veoma talentiran golman i vrlo je rano postao vratar sušačkog nogometnog kluba Orijent. Oni su stanovali u starijoj, manjoj zgradi nasuprot naše zgrade i ALGE, a tu je stanovala i obitelj Marija Ćukovića. Mario je imao maćehu, koja se nama djeci činila dobra. Otac mu je bio radnik u luci. Mario je bio moj vršnjak, ali u životu nisam sreo takvo dijete kakav je bio on. Znao je biti strašno svirep; meni je bez ikakva razloga prilijepio pljusku kada smo se u ljeto 1950. vozili Tićotovom batanom. Nisam ni zaplakao. Bio sam ponosan, nisam mu htio dati gušta jer sam znao da je očekivao da ću se rascmizdriti. Druga djeca su se čudila što ne plačem. Jednom je uhvatio mačku, zavezao joj konopac oko vrata i njome vitlao po zraku. Drugom prilikom je slikovito pričao – vjerojatno izmislio priču – kako je netko prepao njegovog oca i tražio da mu izruči novčanik. A otac da je posegnuo rukom u unutarnji džep sakoa, ali da je umjesto novčanika munjevito izletjela pesnica, koja je oborila nasilnika. Često sam u svom životu razmišljao o njemu. Kako je moguće da se u djetetu nakupi toliko otrova, toliko nasilja? I danas se pitam kako je završio.

• 

Što god da smo kao društvo radili, a bavili smo se svim i svačim i uvlačili se svugdje, braća Smojver strahovito su pazili da ne uprljaju uvijek besprijekorno čistu odjeću i obuću. Majčina upozorenja pratila su ih stalno kao Damoklov mač. Tomi Mastrović bio je dijete intelektualaca: majka nastavnica, otac viši službenik. Stanovali su u ALGI. Tomi je bio godinu dana mlađi i nešto niži od mene. S njime sam se najbolje slagao. Kad sam u zadnjem razredu osmogodišnje škole bio s Pećina prebačen u Osnovnu školu Centar, ispod Sušačkog nebodera, nasuprot Građevinskog tehnikuma, u koji je tada išao Krapljanin Joso Curavić Maconjin, otac Talijana Aljoše Curavića iz Kopra, Tomijeva mama bila mi je nastavnica francuskog. Jednom kad smo trebali pisati školsku zadaću, bio sam kod Tomija u stanu i on mi je pokazao pitanja koja su sutradan bila dio zadaće. Tako sam se mogao dobro pripremiti. Tu sam tajnu predao i dvjema curama iz razreda, Jagodi Kučić i Zlatki Kovačić. Svi smo, naravno, dobili najbolje ocjene. S Tomijem sam spajao i lijepio odreske otrganih kino-ulaznica kako bismo se prošvercali u kino. Vratar, kontrolor na ulazu, otkinuo bi dio ulaznice i bacio ga u koš iza sebe. Ulazeći u gužvi pored njega, zagrabili bismo u koš i u džep strpali otkinute odreske, koje smo onda doma u miru kombinirali s drugom polovicom, koju smo zadržali. Ako bi kino bilo puno, kao kad bi se prikazivao, primjerice, „Grof Monte Cristo” sa Jeanom Maraisom ili „Ivanhoe” s Elizabeth i Robertom Taylorom, sjedili bismo na stepenicama, inače na neprodanim sjedalima, a nekada i na preklopnima na krajevima redova.

Često smo se švercali u kino, što je u ono vrijeme bilo puno jednostavnije nego danas, kada uz kino-kartu obvezno nosiš veliki škartoc pun kokica, pečenog kukuruznog zrnja, i veliku plastičnu bocu Coca-Cole, da se ne bi umrlo od žeđi i gladi dok film ne završi. Pred prikazivanje filma koji smo htjeli gledati, obvezno je bila takozvana predigra. „Zastava film” iz Beograda prikazivao bi što se u zadnjih mjesec dana dogodilo u Jugoslaviji i u svijetu. Naravno, dominirali su domaća politika i propaganda – putovanja druga Tita po svijetu, najčešće školskim brodom JRM Galebom, uz pratnju jednoga do dva trgovačka broda koji su prevozili... Što? Hranu i piće za duga putovanja i mnogobrojnu pratnju? Ili možda i oružje za prijateljske zemlje u Aziji i Africi? To je bilo vrijeme kada je Tito bio jedan od osnivača i vođa takozvanog Bloka nezavisnih, zemalja koje nisu bile formalno ni komunističke (pod uplivom SSSR-a) niti kapitalističke (pod uplivom zapadnih moćnih država). Putovalo se u Alžir Ben Belli, koji se tada borio da se oslobodi francuskog kolonijalizma, putovalo se u Indoneziju Sukarnu, u Indiju Nehruu, u Burmu U Nuu, kasnije generalnom sekretaru UN-a, putovalo se u Perziju do šaha Reze Pahlavija, u Etiopiju do cara Haile Selassija, u Egipat do Nasera, u Libiju Gadafiju, putovalo se u Irak, Siriju, Ganu i mnoge druge azijske i afričke države. Sva ta putovanja i prisne veze Jugoslavije s tim zemljama omogućile su jugoslavenskim poduzećima da tamo dobiju unosne poslove.