Str 013 - Uvod - Ostičarstvo

• 

  Osti s pet brkova

I u ovoj knjizi, kao i u Krapna više nema upotrebljavat ću pojmove, riječi i izraze koje su koristili krapljanski spugari ostičari i ronilci teškaši jer su bili nerazdvojno vezani za njihov rad na moru i pod morem. Bez te terminologije bilo bi nemoguće dočarati posao spugara ostičara i ronilaca, a novovjekovna nastojanja da ih se nadomjesti "ispravnim" hrvatskim jezikom, doživljavam kao svojevrsno, pretjerano jezično čistunstvo. Budući da se ta terminologija koristila stotinama godina, postala je dio našeg krapljanskog govora, našeg jezika. Brisanjem i ignoriranjem brišemo dio svoje povijesti, od koje niti možemo niti ima smisla bježati.

Tradicija vađenja spužava ostima u Krapnu je trajala više od 300 godina, a skoro 100 godina Krapljani su ronili u teškoj ronilačkoj opremi, tj. ronilačkom odijelu od gumiranog platna s cipelama od olova i mjedi te s metalnom glavom. Ako izuzmemo sličnu tradiciju vađenja spuga na grčkim otocima, najpoznatiji među njima je Kalymnos (Kάλνμvoς), krapljansko spugarstvo i ronilaštvo vjerojatno su jedinstveni na Sredozemlju, a i u svijetu. Ostičarstvo i ronilaštvo u teškoj opremi više se ne prakticiraju, izumrli su i postoje još samo u sjećanju nekolicine ostarjelih ronilaca i sve manje u sjećanju ostalih Krapljana. Na tu svoju stoljećima dugu jedinstvenu tradiciju Krapljani bi morali biti ponosni i nastojati sačuvati ju barem u svojevrsnom zavičajnom muzeju. Još ima vremena da se takav muzej napravi.

Za mene je nerazumljivo i iritirajuće kako ljudi iz drugih krajeva Hrvatske nazivaju Krapljane. U Krapnu (selu) muškarac je Krapljan (u novije vrijeme i Krapljanin), žena Krapljanka, muškarci Krapljani (ta riječ može podrazumijevati također oba spola kada se govori o svim žiteljima otoka), a žene Krapljanke. I to je već stoljećima tako. Stanovnici okolnih naselja nazivaju Krapljane isto tako, ali čim se malo udaljimo od Krapna, počinje svojevoljno i samovoljno imenovanje. Tako Petar Lorini početkom dvadesetoga vijeka piše o Krapljancima, Josip Basioli u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća o Krapanjcima, Jelka Perić pred Drugi svjetski rat o Krapnjanima, a Velolučanin Branko Žuvela početkom dvadesetoga stoljeća o Krapjancima. Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru u Toponimiji šibenskog otočja, izdanoj 2016. godine, govori o Krapnjanima. Nikome od njih nije palo na pamet pitati stanovnike sela Krapna: „Tko ste i kako se zovete?" Uvjereni su bili (a i ostali tog uvjerenja) kako to oni najbolje znaju - svatko po svome!

U književnom hrvatskom jeziku uvriježio se izraz „lov spužava", što ni u kom smislu ne odgovara spugarskoj djelatnosti. Spuge su sjedilački višestanični organizmi koji žive na dnu mora, najčešće (ali ne uvijek) na kamenitom dnu. One se ne kreću niti bježe, pa nema ni potrebe da ih se lovi. Slično se i na kopnu ne ide, na primjer, u lov gljiva, već ih se sakuplja ili traži. U svim se slavenskim jezicima za spugu i gljivu upotrebljava ista riječ, tako na primjer u poljskom i slovenskom jeziku gąbka odnosno goba. Iznimka smo mi Krapljani, koji smo od grčke riječi sfungari (σφoνγγάρι) napravili spugu, a onda drugi Hrvati spužvu. I naši susjedi Srbi su iznimka; oni za spugu koriste riječ sunđer (tur. sünger). Krapljani ne idu niti su išli u lov smokava, maslina ili grožđa, već su ih brali, češali i trgali, a spuge su sakupljali, brali na dnu mora u ronilačkoj opremi ili vadili ostima iz dubina, pa se je decenijima i generacijama koristio pojam vađenje spuga':. Išlo se na spuge. Treba spomenuti da, osim u moru, spužve žive i u jezerima, a prije nekoliko godina otkrivene su i u podzemnim vodama našega krasa, od Slovenije, preko Gorskog kotara, do Dalmacije.

Zašto se govori o „lovu“ spužava i koralja? Objašnjenje nam nudi Saljanin Petar Lorini, koji je - budući da je vrstan stručnjak, ne samo za ribarstvo - 1897. godine bio imenovan prvim nadzornikom ribarstva za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje kod Uprave pomorstva u Trstu. On piše: „U tu svrhu ribari sami gnječe i peru spužve (...)" I na drugom mjestu slično: „U zadnje su vrijeme ribari koralja imali (...)" Dakle, ribari koji love ribu pomalo su se preorijentirali na spužve i koralje, pa se i ta djelatnost vađenja spuga i koralja pogrešno naziva lovom. Sve je to bio rezultat odluke austro-ugarske Uprave pomorstva koncem devetnaestoga vijeka da se spužvarstvo uvrsti ne u ribolov, već u ribarstvo (njemački: ne Fischfang, već Fischerei; pojmovi ribarstvo i Fischerei širi su od ribolova i Fischfanga, ali svejedno ne pokrivaju spužvarstvo). Očito pri donošenju te odluke vlast u Trstu nije još mnogo znala o spugama niti se jasno uočavala perspektiva i potencijal spužvarstva, premda su trščanski trgovci već mnogo godina prije toga kupovali spuge od krapljanskih spugara. Trst je bio središte te trgovine i otamo se više od pola Europe opskrbljivalo spugama.

O Petru Loriniju (Sali, 1850. - Beograd, 1921.) želim napisati još nekoliko redaka. Poslije Prvog svjetskog rata beskompromisno je branio interese naših ribara i našeg pomorstva u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca (SHS). Frano Baras u članku "Hrvatski ribari u mrežama Beograda i Rima" 26. svibnja 2011. godine piše:"(...) 17. srpnja 1921. u Beogradu u hotelskoj sobi Lorini iznenada umire (pod čudnim okolnostima)." Godine 1921. osam su mjeseci Kraljevine SHS i Italija pregovarale o međusobnim trgovačkim ugovorima. Interese naših ribara nepopustljivo su branili hrvatski delegati Ivan Skomerža i Petar Lorini. Pašićeva vlada u Beogradu imala je drugačije interese nego hrvatski ribari. Ona je bila spremna dopustiti Talijanima gotovo neograničenu slobodu ribarenja u našem moru. "Protuusluga" je bila ulazak talijanskog kapitala u Kraljevinu SHS. Beogradu su se u ostvarenju toga cilja suprotstavili Lorini i Skomerža. Potonjeg su odstranili iz delegacije, a Lorini je iznenada umro. Kraljevina SHS je imenovala novu, peteročlanu delegaciju kojoj su Talijani stavili na raspolaganje svoju jahtu "ZARA"(!), kojom će se delegati mjesec dana vozikati po Jadranu obilazeći "sporna" mjesta, a potom, nakon tajnih pregovora, pod pritiskom Pašića i regenta Aleksandra 11. kolovoza potpisati totalnu kapitulaciju, zloglasnu Brionsku konvenciju.

Vratimo se starim Krapljanima, koji su, iako s malo ili bez školske izobrazbe, često imali bolji osjećaj za svoj jezik nego mnogi školovani ljudi danas - vadili su spuge, ali lovili ribu. Tako su Krapljani išli u Zlarin, u Sale, u Milnu, u Korčulu, u Betinu, u Velu Luku, a kada su odlazili na nenaseljene otoke, onda se išlo na Krbelu, na Dvanjku, na Maslinovik, na Komoricu,ali i na Vis ako se nije preciziralo na koje se naselje na otoku misli.

U nekim mjestima na istočnoj jadranskoj obali (Trst, Piran, Zadar) bilo je pojedinaca - nekada i društava - koji su se bavili vađenjem spuga. Te djelatnosti nikada nisu trajale duže od nekoliko godina, a potom bi se ugasile. Kod Krapljana, naprotiv, ako ubrojimo i spugare ostičare, koji su bili prvi, te njihove sljedbenike ronilce teškaše i sada lake ronilce, možemo govoriti o tradiciji koja traje već najmanje tri stoljeća. Uz tu dugu tradiciju, krapljanska posebnost su i dinastije šototajera, polonbara i (rjeđe) tauhera, kako smo ih nazivali sve do šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.