Vidi kôd stranice Str 152 - Stradali ronilci

STRADALI RONILCI<br><br>

Koliko je krapljanskih ronilaca teškaša izgubilo živote za vrijeme sa- mog ronjenja pod morem ili neposredno nakon toga, danas je gotovo nemoguće ustanoviti. Nije poznato da je igdje išta o tim stradanjima bilo zapisano. Isto se odnosi i na slučajeve kada ronilci nisu smrtno stradali, ali su postali invalidi. Ta nepreglednost odnosi se na razdoblje od početaka ronjenja kod Krapljana pa sve do 1920-ih godina. Od tada nadalje sva stradanja ostala su urezana u sjećanju Krapljana (nekih još živih), naročito kod potomaka stradalih.<br><br>

Jedan od prvih stradalih krapljanskih ronilaca spugara na čiji sam trag naišao, a koji je izgubio život roneći oko punte Kabla na Hvaru, bio je Grgo Jurić, otac ronilca Slave Jurića Raka. Kako je stradao, njegovi potomci više ne znaju, ali se njegovi unuci Grgo Gović kao i brat mu, bivši teški i laki ronilac Roko Gović Regula sjećaju da im je majka Mira, rođena 1913. godine, pričala da joj je otac smrtno stradao kad je ona bila mala curica. Budući da je Mirin brat, navedeni Rak, rođen 1920. godine, znači da je Grgo Jurić stradao vjerojatno između 1920. i 1925. godine. Grgo Jurić bio je pokopan u Starom Gradu na Hvaru, nedaleko od mjesta pogibije.<br><br>

Raniji pouzdani podatci do kojih sam došao odnose se na spugara Antu Prebandu zvanog Butre, rođenog 1885. godine. Njegov otac Nikola bio je spugar ostičar. Ante je imao svoju ronilačku opremu i leut. Pumpa je vjerojatno bila ''kantaruša'', s kojom se može roniti do maksimalno 40-ak metara dubine i to uz pretpostavku da su brtve klipova u dobrom stanju. U ljeto 1920. godine Ante, zajedno s Krstom Tanfarom Pelinom, kupuje od Zlarinjana Paška Lj. za 5000 dinara drugu, jaču pumpu s ronilačkom opremom. Ova je vjerojatno bila Siebe Gormanova. S njom se moglo roniti i do 60-ak metara dubine jer ona sa svakim pokretom klipa, kako prema gore tako i prema dolje, tlači zrak u cijev koja vodi do ronilca.<br><br>

Ante Prebanda vadio je spuge po cijelom Jadranu. Iz gore navedenog ugovora vidi se da je bio u partnerstvu s Krstom Tanfarom koje je trajalo do Antine smrti. Iz nekih pisanih ugovora u vlasništvu njegovih unuka

Ante mlađega (1947. - 2021.) i Branka (rođ. 1953.) vidi se da je Ante Prebanda stariji sklapao ugovore o prodaji još neizvađenih spuga s nekim trgovcima iz Šibenika (Bolanča, Selestrin) ili iz Zlarina. Ante stariji prodavao je spuge i Edmondu Vidaliju iz Trsta. Iz ugovora nažalost nije razvidno za koju količinu spuga je bila dogovorena cijena od 17 000 lira, a koju je Vidali otplatio u četiri obroka, zadnji u iznosu od 3000 lira.<br><br>

Dana 17. siječnja 1925. godine Ante Prebanda napunio je 40 godina. Slijedi ljeto i on je opet u Istri gdje vadi spužve. Tu je more plitko i nikada nijedan Krapljan tu nije ,,zaradio" kesonsku bolest. ''Vijaž'' se približavao kraju i ekipa je krenula prema Krapnu. Usput su sigurno ronili na većim dubinama oko Unija, Suska, Silbe, Oliba i drugih otoka, gdje je more dublje. Je li pri jednom od tih ronjenja dobio kesonsku bolest, kako su tada vjerovali, ili se radilo o upali pluća, danas nije više moguće ustanoviti. Nakon povratka kući u Krapnu su ga liječili tako što su mu stavljali vruće ''matune'' na prsa. Ante Prebanda je nakon tjedan dana preminuo.<br><br>

Premda nema točnijih podataka o smrtnom stradanju Jakova Curavića, zvanog Pišketa, moja pokojna ujna Zorka Čudina pričala je da joj je otac Jakov stradao roneći u Istri, vjerojatno oko Pule, u vrijeme kada je ona bila djevojčica stara sedam-osam godina. Budući da je bila rođena 1920. godine, njen otac je stradao krajem 1920-ih godina. Kasniji pokušaji da mu se nađe grob u Puli, bili su neuspješni. Jakovljev brat Tome Curavić Ćuško također je stradao roneći samo koju godinu prije ili poslije brata negdje na srednjem Jadranu. Govorili su oko Hvara. Bio je pokopan u Krapnu.<br><br>

<br><gallery mode=packed heights=450px>
Datoteka:Dopisnica.jpg|Dopisnica svećenika iz Šijane koji je pokušao naći grob Jakova Curavića Pišketa
</gallery><br>

Sljedeći ronilac spužvar koji je smrtno stradao bio je Krsto Tanfara Pelin. Ronio je u nedjelju, 26. lipnja 1929. kod Pavlova školja (Vela Kneža), blizu Račišća na sjevernoj strani otoka Korčule. Ronilačka oprema i leut bili su prije u vlasništvu Ante Prebande Butre, koje je Krsto Tanfara poslije Butrine smrti uzeo u najam. Ova lokacija bila je bogata spugama, ali opasna zbog jakih morskih struja, a dubina je 35 do 45 metara. Što se u prvom jutarnjem zaronu točno dogodilo, ne zna se. Vjerojatno je prebrzo izronio bez propisane dekompresije. Nije pokazivao znakove života. Ekipa na leutu vjerovala je da je mrtav. Navodno su običaji u Račišću određivali da se strane ljude, za razliku od mještana, odmah pokopa. Krsto Tanfara bio je pokopan istog dana kad mu se zlo dogodilo. Drugo jutro starim putem od Račišća prema Kneži, pored groblja prolazila je jedna mlada žena s kozom. Čula je neko čudno dozivanje i lupanje. Samo se je nagnula preko zida groblja i odmah joj je bilo jasno da je u grobu ispred nje pokopan živ čovjek. U Račišću je svatko znao da je dan prije toga pokopan krapljanski ronilac. Mlada žena je privezala kozu i otrčala do popa i sva zadihana mu rekla: „Velečasni, u grobu je živ čovik!" Pop joj je rekao da je luda, da ne zna što govori, da će zvati žandare koji će je strpati u ludnicu. Otjerao ju je! Dvije godine kasnije taj grob je otvoren. Pelina su našli
u sjedećem položaju, naslonjena na zid grobnice.<br><br>

<br><gallery mode=packed heights=450px>
Datoteka:Grob Krsto Tanfara Pelin.jpg|Grob u koji je pokopan živ Krsto Tanfara Pelin. Nikola Franić stoji uz Pelinov grob.
</gallery><br>

U drugoj polovici rujna 2018. godine proveo sam nekoliko dana u Račišću raspitujući se za Pelinovu pogibiju. Dana 22. rujna 2018. godine Nikola Franić pokazao mi je grob obitelji Matić u koji je Krsto Tanfara bio pokopan. Nikoli je taj grob pokazala njegova majka, a njoj njena majka, Nikolina baka.<br><br>

Slično stanje zamrlosti u kojem je bio Krsto Tanfara, opisuje Dubravko Balenović u svojoj knjizi ''Moje posljednje ronjenje''<ref>Balenović, Dubravko. Moje posljednje ronjenje. Mali Lošinj: Lošinj Pivo, 2018.</ref>, koje se dogodilo mnogo godina kasnije kod ronjenja u lakoj opremi Stipi Gulamu. Nasljednik dr. Gošovića u splitskom Institutu za hiperbaričnu medicinu, dr. Nadan Petri rekao je Balenoviću da su imali više sličnih slučajeva.<br><br>

Jerko Luša Kucijanov imao je registrirani obrt za vađenje spuga. Iako mu je bilo već 47. godina, on je još uvijek ronio. Bio je iskusan ronilac i pomalo uvodio u tajne ronjenja i svoga vrlo mladog sina Mira, koji je ronio kao drugi ronilac na leutu. Jerko je bio vlasnik broda i opreme. Gdje je ronio prije nego li je 15. srpnja 1935. godine u Krapnu preminuo, ne znamo. Isto tako ne znamo je li njegov 17-godišnji sin Miro preminuo neposred- no prije ili poslije oca. Uzrok smrti oca i sina bila je po pričanju potomaka upala pluća. Jerka su liječili tako da su mu na tijelo stavljali pijavice koje su mu sisale „otrovanu“ krv. Miro je morao biti krupna momčina, njegova je majka govorila da je jedva stao u lijes.<br><br>

Moj stric, Frane Curavić Pikin, izgubio je život 1936. godine vadeći spuge u Kornatima, kod otoka Kurba Vela, sjeverozapadno od otoka Žirja. Uzrok nesreći bila je oštećena gumena cijev koja je pukla zbog povećanog pritiska upravo kada je, spuštajući se, došao na dno mora. Guma je bila starija i lijepljena u gornjem dijelu, neposredno uz priključak na pumpu ''kantarušu''. Brat mu Valentin, koji je bio s njim na brodu, savjetovao mu je da ne roni. Premda dubina nije bila velika, svega 21 metar, ugušio se.<br><br>

Građevinski poduzetnik Frane Žic krajem 1930-ih godina gradio je pristanište u Gružu u Dubrovniku. Ronilci su bili Krapljani Ante Milutin Gare, Frane Milutin Kuletov i brat mu Marko Milutin Aco te Šime Gović Šimić. Jednog popodneva, poslije ronjenja Gare se nije dobro osjećao. Odveden je u dubrovačku bolnicu, gdje je nakon osam dana u 28. godini preminuo. Dijagnoza je bila upala pluća. Bilo je to 1938. godine.<br><br>

Jerko Garma zvan Budanko bio je na spugama s Antom Tanfarom Cvitanom oko Hvara, Brača, Šolte i Drvenika. Već dva-tri dana nije se najbolje osjećao, pa su krenuli prema Krapnu. Bila je 1941. godina, Talijani su već bili okupirali Dalmaciju. Kada je ekipa došla u Krapan, sljedeće jutro otišao je do liječnika u Šibenik koji mu je dijagnosticirao upalu pluća. Dva dana kasnije preminuo je, kao i Ante Milutin. I on je bio u cvijetu mladosti, imao je samo 31 godinu.<br><br>

Pronalazak antibiotika penicilina, za koji je škotski bakteriolog Alexander Fleming dobio Nobelovu nagradu 1945. godine, više nije mogao pomoći krapljanskim ronilcima oboljelima od upale pluća.<br><br>

Godina je 1944., rat je. U rujnu 1943. godine Italija je kapitulirala, Nijemci su nakon toga okupirali Dalmaciju. Naši saveznici Britanci bombardiraju dalmatinske gradove i sve brodove koji plove našom obalom. Budući da nisu njihovi, za njih su svi neprijatelji. Narod dvostruko trpi pod njemačkom okupacijom i savezničkim bombardiranjem gradova i tvornica na kopnu, Zadra, Šibenika, Splita, Makarske, Dubrovnika i drugih. Nijemci pak bombardiraju srednjodalmatinske otoke koje nemaju pod kontrolom, naročito Vis.<br><br>

U nedjelju, 19. ožujka 1944. godine ekipa s ronilcima Dušanom Vukeljom i Josom Jaramom, vraćajući se nakon vađenja konzervirane hrane s potopljene „Arboree" u Prukljanskom jezeru, pristala je privezala se uz mulo Krka u Šibeniku. U leutu su još Frane Tudić, vlasnik leuta i ronilačke opreme, i mladi Ivan Curavić, sin Srećka, pomoćnik kod ronjenja. Dva su se člana posade malo prije toga iskrcala u Docu; to im je spasilo živote. Tog popodneva, Britanci su opet bombardirali grad. Pogodili su i leut, koji je s pumpom potonuo, a sva posada bila je ubijena. Bombardiranje Šibenika moglo se vidjeti iz Krapna. Avioni koji su bacali bombe kružeći nad gradom i zaljevom, nadlijetali su i obližnju Mandalinu, Zablaće i Gandalj (danas hoteli Solaris). Luka Milutin Milin prisjeća se pripovijedanja svoje majke Ljubice o tome kako su ona i susjeda joj Tonka Tudić doživjele te trenutke bombardiranja grada. S prozora svoje kuće Tonka Tudić gledala je prema sjeverozapadu i, vidjevši i čuvši avione, povikala susjedi koja je bila na mulu pred kućom: "Biž'mo Ljubice, sakrijmo se, eno bumbardiraju Gandalj, sa' će do nas!" Ni slutila nije da je u tim trenutcima njen muž Frane Tudić izgubio život.<br><br>

Ljeto 1946., jedna krapljanska ekipa vadi spuge oko otoka Unije. Ronilci na leutu su Humberto Pivac i Anton Svirčić, obojica rođena 1914. godine. Humbertov sinovac Mile Pivac zna samo da mu je stric toga sudbonosnog dana napravio tri ''butade''. Dubina ronjenja i vremenski razmaci između zarona nisu poznati. Pao je u beživotno stanje, kao i Krsto Tanfara na Pavlovu školju. Na Unijama u ono vrijeme vjerojatno nije bilo liječnika, odveden je odmah u bliži Mali Lošinj, pokopali su ga u Velom Lošinju. Ne znamo je li ga neki liječnik prethodno pregledao ili mu pokušao pomoći. Kasnije se ustanovilo, prilikom otvaranja njegova groba, da je i on došao k svijesti i da se pokušavao izvući iz groba.<br><br>

Sredinom 1950-ih godina splitsko Vojno-građevinsko poduzeće „Ivan Lavčević“ gradi luku u Pločama. U tom poduzeću zaposleno je više krapljanskih ronilaca. Dana 5. svibnja 1957. godine (po ne znam koji put nesretna nedjelja) ronio je Vlade Vukelja iako „na njega nije bio red“. Kod takvih radova minira se morsko dno ako je potrebno postići propisanu dubinu. Po nepostojećem službenom" prepričavanju nesreće Vlado je zaronio nakon miniranja kako bi očistio teren oko jednoga velikog kamena da bi ga dizalica mogla izvaditi iz mora. Taj se kamen navodno prevrnuo i pritisnuo Vladu. To je navodno bio uzrok njegovoj pogibiji.<br><br>

Vladin sin Ivica Vukelja, po struci sudac, više mi je puta ispričao da su u nosu njegova mrtva oca bili krvavi tamponi, a na tijelu nigdje nikakva traga ozljeda. Znači da se Vlado Vukelja Musov ugušio pod morem. Nije ga pritisnuo nikakav veliki kamen. Da je službena", nikad pismeno objavljena varijanta nesreće nevjerodostojna, govori i još jedan detalj. Kada je Vladin sin Ivica 1971. godine htio studirati pravo u Splitu, obratio se poduzeću Lavčević s molbom da mu daju stipendiju jer je njegov otac radio za to poduzeće i tamo je, radeći, izgubio život. Odgovor je glasio: ,,Vaš otac nikada nije radio u našem poduzeću.“ Boljeg dokaza da je Lavčević krio istinu – nema.<br><br>

Posljednji krapljanski ronilac kojega je more ''sambisalo'' bio je Andrija Dizdarević. U svojoj knjizi ''Krapna više nema''<ref>[[Tomo (Tome) Curavić|Curavić, Tome]]. Nav. dj.</ref> o Andriji sam pisao detaljnije. On je bio jedno od jedanaestero djece muslimanske obitelji iz Gackoga u istočnoj Hercegovini. Posao, a zatim i ronjenje doveli su ga u Krapan, gdje je prešao na katoličanstvo kako bi mogao oženiti Milku Tanfaru. Od Hamdije je postao Andrija! Andrija je bio rođen 1906. godine, a u trenutku pogibije imao je oko 25 godina ronilačkog iskustva. Bio je jedan od boljih krapljanskih ronilaca i učio je mlađe roniti.<br><br>

U četvrtak, 14. rujna 1961. godine ekipa koraljara vadi koralje oko jugoistočne strane otoka Žirja. Popodne roni Joso Gović, zovemo ga Ciro Mandićev. Dekompresiju vrši, kako ronilci običavaju, krećući, uz dno" na manju dubinu, gdje mogu naći još neku spugu, koralj ili kao što je Ćiro vidio, jednu veliku kirnju. Andrija se odmah obukao u ronilačko odijelo i zaronio na dubinu od 8 do 10 metara te ubio kirnju koja je potom bila spremljena za večeru. Ekipa je prenoćila u uvali Velikoj Stupici.<br><br>

<br><gallery mode=packed heights=450px>
Datoteka:Andrija Dizdarevic i Ciro Mandicev.jpg|U uvali Velika Stupica na Žirju, Andrija Dozdarević s kirnjom, Ćiro Mandićev u vuni na večer prije Andrijine pogibije.
</gallery><br>

Andrija je vođa ekipe, 1956. je napunio pedesetu godinu i zapravo je penzioner, ali dubina i koralji su mu kao droga. Roni, ali ne više redovito. Samopouzdanja mu ne nedostaje. Drugo jutro, 15. rujna 1961. godine ekipa je kod otočića Škrovada, ni pola milje udaljenog od Velike Stupice. Oko šest sati Andrija oblači ronilačko odijelo i spušta se na dubinu od oko 65 do 70 metara. Nakon provedenih dvadesetak minuta na dnu, dobiva signal da krene na 24 metra, prvi zastanak, gdje se počinje provoditi dekompresija. Na zapovijed s broda da krene na sljedeći zastanak, 21 metar, ne reagira. Izlijeće nekontrolirano na površinu. Šime Garma Budankov, treći ronilae na brodu „Tereza", registracije ŠB 25, i pomoćnik Mile Pivac, takoder tonilac, guraju Andriju, koji ne daje znakove života, natrag u more. Kliještama drže na mjedenoj glavi otvoren ventil za ispuštanje zraka, što inače radi ronilac iznutra pritiskajući ventil glavom kako bi smanjio pritisak u odijelu. Šimu su brzo obukli u ronilačko odijelo i on Andriju vuče na dubinu od 10 do 12 metara, gdje ostaju oko 120 minuta. Šime idalje kliještama otvara Andrijin ispušni ventil kako bi višak zraka izišao iz njegova odijela jer kompresor neprestano tlači zrak. Andrija ne pokazuje znakove života. Dižu ga na brod, ostaje u odijelu, kompresor mu i dalje tlači tri do četiri atmosfere. Tereza je krenula do obližnjeg malog pristana na Žirju, odakle vodi strmi put dug oko kilometra do protuavionske baze Jugoslavenske narodne armije. Dvadesetčetverogodišnji Mile Pivac juri uzbrdo, a dva vojnika stražara, vidjevši da se nešto dogodilo, trče nizbrdo prema njemu. Zadihan, Mile im ispriča što se dogodilo i objasni im da hitno trebaju liječničku pomoć. Došavši u ured komandira baterije, zove upravu poduzeća Kornat, kojem je krapljanski Spužvar kao OOUR<ref>OOUR- Osnovna organizacija udruženog rada</ref> pripadao, i zatraži neka pošalju helikopter kako bi se unesrećenoga prebacilo u Split. Umjesto helikoptera dolazi torpedni čamac JRM s dr. Cukrovom. Torpedni i Tereza susreću se kod otočića Hrbošnjaka, nedaleko od Žirja. Dr. Cukrov se prekrca na Terezu, a torpedni se lancem poveže s Terezom u namjeri da ju brzo odtegli do Šibenika. Za ovakvu vrstu radnje posada torpednog čamca nije bila izvježbana. Torpedni krene punom snagom, Tereza je naglo povučena, pramac joj zaroni, a lanci popucaju. Došavši na Terezu Dr. Cukrov odmah daje Andriji jednu injekciju; no, može samo još ustanoviti da je Andrija mrtav, da mu više nema pomoći.<br><br>

Nakon ove nesreće UDBA<ref>UDBA - Uprava državne sigurnosti (sr. Uprava državne bezbednosti)</ref> je ispitivala okolnosti koje su dovele do smrti spugara i koraljara. Krivca nisu našli, odnosno nitko nije bio kažnjen, ali se poslije toga strogo vodilo računa da nitko stariji od pedeset godina ne može roniti, kao i o zdravstvenom stanju ronilaca.<br><br>

Teško bi bilo naći ronilca, bar od onih koji su vadili spuge i koralje kao i onih koji su vadili potopljene brodove, koji se nije upoznao s kesonskom bolešću. Svi su oni radili na dubinama i do osamdeset metara. Ronilci graditelji po prirodi svoga posla radili su na manjim dubinama i bili su bitno manje ugroženi od te ronilačke bolesti. Ronilac koji dugo godina roni bez incidenta, postane lakomislen, i kad-tad mu se dogodi da dobije kesonsku bolest. Najčešće prođu ''lišo'', bez ozbiljnijih posljedica, rone dalje do sljedećeg kesona. Brodospasovi ronilci radili su i na velikim dubinama, ali uvijek pod stručnim nadzorom kvalificiranih poslovoda. Imali su dobru tehničku opremu (kompresore, mamut-pumpe, dekompresijsku komoru) i pratnju splitskog Instituta za hiperbaričnu medicinu na čelu s dr Gošovićem. Od Brodospasovih ronilaca život je izgubio samo Ivan Culina iz Jezera<ref>Usp. Zbornik Spašavanje na Jadranu, str. 128</ref>. <br><br>

Gore sam naveo krapljanske teškaše koji su život izgubili do 1961. godine. Relativno lakše oblike kesonske bolesti, bez posljedica koje bi im onemogućavale ronjenje, doživjela je velika većina njih. Od 1940. godine do danas samo su dvojica tako ozbiljno stradala da o ronjenju više nije moglo biti govora. Jedan je bio moj tetak, Ratomir Stanko Curavić Piščev (1915. - 1975.), koji je 1943. godine, tražeći vrše van otoka Oblika, blizu Krapna, dobio kesonsku bolest. Drugi iskusni ronilac spuga i koralja, susjed naše obitelji u Maratuši, bio je Vice Bačelić Banatin (1920. - 1985.), koji je, roneći kod otoka Ista, 1955. godine dobio kesonsku bolest. S njime su u ekipi bili iskusni ronilci Ljubo Gović Mudronja, koji se često pojavljivao kao instruktor ronjenja prije i poslije Vicine nesreće, te Rozarij Tanfara Crveni. Posljedice su za Vicu bile teške, s velikim naporom hodao je
samo uz pomoć štapa.<br><br>

Još dva iskusna ronilca imala su manje probleme pri hodanju prouzrokovane kesonskom bolešću, što ih nije priječilo da i dalje rone. Jedan je bio Ante Pivac Lalala (1910. - 1989.) koji je stradao 1958. godine roneći
između otoka Srakana i Suska. Drugi ronilac na leutu bio je Miro Garma Luketin. Ante Pivac ronio je na dubini od oko 40 metara. Drugi je bio Miro Garma Gunjačar (1920. - 1998.) koji je 1960. godine obolio od kesonske bolesti. Podrobnije o tome, gdje, kako i zašto, za sada ne znam, ali mi je njegov sin Marko rekao da postoje zabilješke o tome. Obećao mi je da će te bilješke pregledati.<br><br>

Poseban slučaj bilo je stradavanje hibridnog ronilca Roka Govića zvanog Regula (rođ. 1951.) Tromjesečni tečaj za ronilca teškaša, kao i naknadni za lakog ronilca, odradio je u Puli za vrijeme služenja mornarič-kog vojnog roka od ožujka 1970. do veljače 1972. godine. Godine 1973. s mojim bratom Božidarom Curavićem vadi spuge. Godine 1974. zapošljava se u krapljanskom Spužvaru i u teškoj opremi vadi spuge, gradi obale i postavlja vodovode. Tako na primjer između Jadrije i Zlarina, kao i od Srime do Prvića. Spužvar je 1981./1982. godine kooperant poduzeća Jose Curavića Maconjina, koji gradi obalu u Umagu. Generalni izvođač tih radova bilo je poduzeće Galeb iz Izole. Od 1981. do 1983. godine u Brodaričanki radi slične poslove kao i u Spužvaru.<br><br>

U srijedu, 3. kolovoza 1983. godine Roko ide s društvom uloviti ribe kako bi se uz dobro vino lijepo proveli. Išli su do Škrovade, koja Krapljane vuče kao magnet. Spustio se na dubinu od oko 70 metara, ulovio jednu kirnju od 35 kg, tri jastoga i još nešto oborite ribe. Izvršio je dekompresiju i popeo se na brod. „Ajmo sad doma!" rekao je društvu na brodu. Jedan iz društva, čije mi ime Regula nije htio otkriti, reče na to: „Sobon san donija minu, 'ajde opet zaroni i vidi di ima ribe!" Roko je ponovo zaronio, ali nije vodio računa o tome da mu je boca sa zrakom gotovo prazna. Izletio je na površinu, kako sam kaže, kao torpedo. Da zlo bude gore, na brodu nije imao, osim te boce, više ni jednu. Znači, uzeti drugu bocu i opet se spustiti u dubinu, a zatim izvršiti propisanu dekompresiju, nije bilo moguće. Jadno se osjećao, malaksao, imao je bolove u udovima i povraćao je. U blizini njihova broda prolazio je jedan gliser s njemačkom zastavicom. Mahali su mu, došao je do njih i zamolili su Nijemca da Roka preveze u Split, u barokomoru. Odgovorio im je da nema dosta benzina. Nato su krenuli svojim brodom do Morinjskog mosta, nasuprot Krapna. Zvali su Hitnu pomoć, koja ga je prevezla u barokomoru na Križinama. U komoru je ušao šest-sedam sati nakon nesreće. Bio je paraliziran od prsa prema dolje, do stopala. Sve je bilo mrtvo. U komori je ostao više od osam sati pri tlaku od osam atmosfera. Dr. Gošović mu je tada rekao: „Bog ili vrag te spasio!" S vremenom i liječenjem život mu se vratio u cijelo tijelo, problema je još imao tek sa stopalom, odnosno petom desne noge. Na nesreću,
naknadno je obolio od dubokovenske tromboze, tako da najveći dio dana provodi u invalidskim kolicima.<br><br>

Profesionalno ronjenje opasno je zvanje. Više godina provedenih pod morem bez nesreća mnogima da osjećaj da vladaju samima sobom i da znaju odakle im moguće opasnosti prijete. Ronjenje im postane rutina koja ih zna zavarati, pa se događaju nesreće koje se skupo plaćaju. Jedna jedina greška može ih koštati života ili mogu završiti u invalidskim kolicima, kao Regula.<br><br>

[[Kategorija:Krapljani vladari podmorja]]

__INDEX__